UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Akcija Sindikata umirovljenika Hrvatske na prikupljanju potpisa na Peticiji „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“ je pri kraju –

 

do sada – 18.000 potpisa!

 

-       Naš je život noćna mora, moramo birati hoćemo li jesti ili platiti režije.

 

-       Smatram da nakon sedamnaest godišnjeg redovnog školovanja, dodatnih edukacija i 35 godina POŠTENOG rada zavređujem život koji nije opterećen strahovima kako ću nadalje s mojom mirovinom od 2.358 kn.

 

-       Pa treba biti umjetnik za preživjeti sa 2.632,32 kn u ovoj Lijepoj našoj, ali ju svejedno ne bih mijenjala za ništa na svijetu.

 

            Sindikat umirovljenika Hrvatske 29. listopada je najavio akciju prikupljanja potpisa na Peticiji protiv siromaštva starijih osoba, postavivši za cilj 10.000 potpisa, a prikupljanje je započelo odmah po održavanju parlamentarnih izbora.

 

            U iščekivanju formiranja hrvatske vlade, aktivisti SUH-a u Gradu Zagrebu i 12 županija do danas su prikupili 18.000 potpisa, a gotovo i nema mjesta u Hrvatskoj iz kojeg nije pristiglo barem nekoliko potpisa putem interneta. Potpisa bi bilo i daleko više da je SUH mogao platiti najam skupih štandova, te se stoga potpisivanje na javnim mjestima omogućilo tek u nekoliko gradova.

 

            Mučna svjedočenja koja su aktivisti dnevno slušali prikupljajući potpise, bolne poruke koje su stizale elektronskom poštom ili na online peticiji, potvrđuju kako Hrvatska zasluženo nosi četvrto mjesto od 28 zemalja Europske unije po udjelu siromaštva starijih osoba.

 

            Kroz ovu Peticiju progovorila je Hrvatska zanemarenih starica i staraca koje politika percipira kao društveni teret, a njihov očaj i osjećaj osramoćenosti javnost tek površno prepoznaje. Nije siromaštvo samo u redovima pred javnim kuhinjama, ili u kopanju pod kantama za smeće, već siromaštvo stanuje u našim domovima, u susjedstvu, tu iza ugla.   

 

            Sindikat umirovljenika Hrvatske zatražio je uvođenje tri grupe mjera protiv siromaštva. U prvoj grupi je podizanje zida za obranu od siromaštva uz povećanje mirovine za sve one koji su umirovljeni nakon 1.1.1999. godine (zakinuti su za oko 19 posto pogrešno utvrđenom vrijednošću prve aktualne vrijednosti), uvođenje minimalne mirovine u visini 50% od minimalne plaće; te uvođenje tzv. socijalne mirovine (državna naknada za starije od 65 godina bez mirovine) na teret proračuna.

 

            Drugom grupom zahtjeva poziva se na poboljšanje modela usklađivanja mirovina, jer su dosadašnjom „švicarskom formulom“ mirovine gubile realnu vrijednost za oko jedan posto godišnje. Zahtijeva se nova varijabilna formula usklađivanja s rastom plaća zaposlenih i  potrošačkim indeksom izrađenim posebno za usklađivanje mirovina, i to na temelju kretanja cijena bez luksuznih i sličnih proizvoda, već samo cijena hrane, stanovanja, zdravlja i prijevoza i sl. Adekvatni model usklađivanja najbolji je štit protiv siromaštva.

 

            Treća grupa zahtjeva teži unapređenju zaštite i participacije umirovljenika. Pod time se na prvom mjestu traži uvođenje posebnog pravobranitelja za starije osobe, ali i uvođenje savjetodavnih tijela za umirovljenike i starije osobe na svih razini županija, gradova i općina.

 

            Hoće li se ovi zahtjevi ispuniti? Ako je suditi po recentnim pregovorima i prioritetima dvije glavne koalicije i Mosta, u njihovim reformama nema pitanja siromaštva, niti uobičajenih pitanja socijalne države poput javnog zdravstva i besplatnog školstva. To je zasigurno razlogom što je većina potpisnika peticije izrazila nevjericu da je išta moguće promijeniti na bolje, te da ponižavanju i obezvrjeđivanju starijih osoba nema kraja.

 

            Sigurno je ipak jedno - novu će vladu dočekati ova peticija i bit ćemo joj prvi na vratima progovorivši glasovima onih koji šute.

 

            Ante Gavranović, publicist, predsjednik Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe RH, je poručio: „Podržavam stavove izražene u Peticiji. Hrvatska je prepuna zaista siromašnih ljudi, a povratak dostojanstva tih nesretnika trebao bi biti jedan od najvažnijih zadataka svih društvenih i političkih elita.“

 

 

 

Uz srdačan pozdrav,                                

 

  Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

 

           Kontakti:  01/4615797; 095 925 1667