UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Casino ekonomija na hrvatski način

     Drugi mirovinski stup je konačno ušao u javne rasprave. Skloni njegovu ukidanju kao obvezatnog stupa bili su neki predstavnici političkih stranaka. U javnosti, međutim, još uvijek dominiraju glasnogovornici (inozemnih) banaka koji uvjeravaju zaposlene kako je riječ o njihovim "privatnim" računima", koje im nitko nema pravo oduzeti

Pišu: Jasna A. Petrović i Ivo Marjanović

1. Kada je usvojen i od kada se primjenjuje postojeći mo-del II. mirovinskog stupa?

     Odluka o uvođenju II. mirovinskog stupa donesena je Zakonom o mirovinskom osiguranju 1998 godine ((NN 102/98), koji je stupio na snagu 1.1.1999 godine, ali s primjenom tek od 1.1.2002. godine. Sus­tav obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individual­ne kapitalizirane štednje (drugi stup) primijenio se na osiguranike koji su 1. siječnja 2002. godine imali 40 i manje godina, te na dobrovoljne osiguranike, koji su 1. siječnja 2002. godine imali od 40 do 50 godina. Nije primijenjen na osiguranike koji su 1. siječnja 2002. godine imali vi­še od 50 godina.

2. Zašto se išlo na uvođenje obveznog drugog mirovinskog stupa?

     Zbog teškog stanja hrvatskog mirovinskog sustava, sredinom deve­desetih godina počela je priprema hrvatske mirovinske reforme. U to­me je ključnu ulogu odigrala Svjetska banka, koja je presudno utjecala na mirovinske reforme u svijetu, posebno na reforme u latinoameričkim i postsocijalističkim zemljama.

     U studenome 1995. godine održano je ključno savjetovanje u Opatiji na kojem su, pored hrvatskih stručnjaka i predstavnika Vla­de, sudjelovali stručnjaci Svjetske banke te stručnjaci iz nekoliko europskih zemalja. Zvijezda tog skupa i buduće hrvatske i regional­ne reforme je bio Jose Pinera, nekadašnji čileanski ministar rada u vladi diktatora Pinocheta, te jedan od predvodnika neoliberalne eko­nomske škole (Chicago boys). Doveo ga je tadašnji ministar finan­cija, danas ugledni bankar Prka.

     Međutim, u vrijeme priprema mirovinske reforme u Hrvatskoj, i to tako ozbiljnog preusmjeravanja ka privatizaciji dijela mirovinskih fondova, nije bilo kvalitet­nih rasprava ni kritičkog promišljanja modela kapitalizacije mirovina koji je nudila Svjetska banka.

3. Da li su sve zemlje Srednjoistočne Europe prihvatile takav model drugog stupa?

     Svjetska banka, uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, deve­desetih je godina mnogim bivšim socijalističkim zemljama davanje kre­dita uvjetovala i uvođenjem obveznog mirovinskog stupa i svojevrsnim početkom privatizacije mirovinskog sustava. Hrvatska je, poput većine postsocijalističkih zemalja, s izuzetkom Slovenije i Češke, odmah prih­vatila uvođenje trostupanjskog mirovinskog modela Svjetske banke i obvezatnog drugog stupa. Još je jedino Litva izabrala dobrovoljni mo­del u pristupu, ali bez mogućnosti izlaza.

     Cilj tih reformi je bilo smanjenje priljeva novih osiguranika, uspora­vanje rasta mirovinskih izdataka, povećavanje ovisnost mirovina od do­prinosa, snaženje individualne odgovornosti građana za sigurnu sta­rost, dugoročno stabiliziranje i smanjenje mirovinskog dijela javnog proračuna te dugoročno održiv mirovinski sustav. No, ciljevi privatizaci­je dijela javnoga mirovinskog sustava bili su i razvoj tržišta kapitala, efi­kasnost i gospodarski rast. Ciljevi većinom nisu realizirani.

4. Postoji li takav model drugog stupa u Zapadnoj Europi?

     Zapravo ne postoji. Zapadnoeuropske zemlje poglavito imaju javnu ili državnu mirovinu dostatnu za život iznad linije siromaštva, koja se u nekima financira temeljem doprinosa, a u drugima iz poreza. Obvezat­ni drugi mirovinski stup ima, primjerice, Nizozemska, ali on se regulira kolektivnim ugovorima između sindikata i poslodavaca, te mirovinskim fondovima zajednički upravljaju. Drugi obvezatni stup ima npr. i Šved­ska, no ona je pri njegovu uvođenju uvela dodatni doprinos za tzv. in- dividualiziranu kapitaliziranu štednju.

     Zapadnoeuropske zemlje imaju u pravilu tzv. occupational (radnu ili profesionalnu) mirovinu u drugom stupu, za koju najvećim dijelom do­prinose plaćaju poslodavci. Zapravo drugi mirovinski stup, osim Nizo­zemske i Švedske gdje je obvezatan, u pravilu je dobrovoljan - u Dan­skoj, Irskoj, Švedskoj i Francuskoj. Naravno da sve te zemlje imaju do­minantan javni mirovinski stup i ne misle ga uništiti, već dodatnim stu­povima ojačati održivost mirovinskog sustava, te adekvatnost i sigur­nost mirovina. EU protežira snažan javni stup.

 5.  Da li je takav model obvezatnog drugog mirovinskog stupa po receptu Svjetske banke uspio ili propao?

     Točno je da je propao, jer uz respektabilne zemlje koje su prihvati­le samo dobrovoljni drugi stup (Češka, Slovenija, dijelom Litva), druge su kasnije kompletno prešle na prvi stup (Mađarska) ili su dopustile masovni prijelaz u prvi stup (Poljska, Slovačka, a dijelom Bugarska, Hr­vatska i Litva). Druge su ga zemlje zamrznule, bitno smanjile doprino­se za drugi stup ili odgodile planirana povećanja na neodređeno (Esto­nija, Letonija, Rumunjska).

      Zanimljivo je da su upravo zemlje koje imaju najsiromašniju populaciju stariju od 65 godina zadržale čvrsti obvezatni drugi mirovinski stup - Ru­munjska, Hrvatska, Latvija i Estonija. Inovacija financijske industrije poka­zala se ne samo neisplativom za osiguranike, već i za državne proračune.

6. Zbog čega se takav drugi mirovinski stup pokazao ne­* isplativim za većinu zaposlenih?

     Prvo, takav mirovinski stup je neisplativ za sve zaposlene koji ima­ju ispodprosječne i prosječne plaće, za starije radnike, za žene... To potvrđuju sve analize europskih instituta i tijela Europske unije. Zapos­leni s visokim primanjima mogu očekivati da će im kroz drugi stup, bio obvezan, profesionalni ili dobrovoljan, mirovine rasti. Samo njima se is­plati! Čak i da se, ili kad se, podigne doprinos u drugom stupu, i dalje korist imaju samo oni s visokim plaćama, a preostali većinu mirovine ostvaruju tek u prvom stupu.

     Hrvatsko je iskustvo to potvrdilo. Na temelju podataka o visini plaća zaposlenih, vremenu ulaganja u mirovinski fond, te procjene, troško­va servisiranja II. mirovinskog stupa (npr. trošak središnjeg registra, trošak društava za upravljanje - što uključuje neshvatljivo visoke plaće i bonuse fond-menadžera, ulazne naknade te kamata na obveznice tranzicijskog troška itd.), ne računajući gubitke na tržištu kapitala čiji iz­nos nije javno poznat, procjena je da će svi osiguranici koji imaju plaću manju od prosjeka ostvariti manje mirovine nego da su ostali u I. stu­pu. Prva umirovljenica koja je štedjela u prvom i drugom stupu, pri od­lasku u mirovinu dobila je iz drugog stupa samo 3 kune.

     Tako bi, na primjer, osiguranik čija je plaća bila na razini minimalne plaće (3.000 kuna bruto) sa 30 godina ulaganja i 65 godina života ost­vario mirovinu iz II. mirovinskog stupa od oko 224 kune mjesečno. To je oko 10 posto mizerne mirovine, dok su ulaganja u drugi stup iznosi­la 25 posto mirovinskih doprinosa.

     Sukladno zakonskim izmjenama iz 2014. godine omogućen je izlaz iz II. stupa mirovinskog osiguranja za one osiguranike koji su u ovaj oblik osiguranja ušli dobrovoljno. Nakon toga je u prvi stup prevedeno 80-tak tisuća radnika s beneficiranim stažem. Mirovinski fondovi dru­gog stupa nisu se bunili zbog toga. Zašto? Zato jer ne zarađuju, ni na prvoj, niti na drugoj kategoriji.

     Čak su i eksperti Svjetske banke javno potvrdili kako je taj model možda isplativ tek nakon 40 godina postojanja, kad završi tranzicijsko razdoblje?! Zemlje bivšeg socijalističkog bloka nisu bile spremne za ta­kav financijski proizvod, jer nisu imale dovoljno razvijena financijska trž­išta, nisu bile savjetovane niti spremne zasnovati javne mirovinske refor­me te u startu minimalizirati troškove upravljanja, a to je prije svega zbog toga što sve te zemlje nisu imale dugoročno iskustvo javnog upravljanja.

7. Kako su Poljska, Slovačka, Mađarska itd. mogleodlučiti da se osiguranici iz drugog stupa prebace u prvi, kad je je riječ o privatnoj mirovinskoj štednji?

     Prvo, ni u jednom slučaju nije riječ o privatnoj i individualnoj mirovin­skoj štednji, jer nisu uvedeni dodatni doprinosi za privatnu štednju, već je, u hrvatskom slučaju, jedna četvrtina mirovinskog doprinosa preba­čena iz javnog prvog mirovinskog stupa u drugi, te predana na uprav­ljanje mirovinskim fondovima, koji su u rukama četiri inozemne banke.

     Mirovinski doprinos u Hrvatskoj iznosi 20 posto, od čega oni koji šte­de u oba mirovinska stupa, u javni stup uplaćuju 15 posto, a u drugi stup preusmjerava se 5 posto.

     Drugo, nitko nije pitao osiguranike žele li štedjeti u drugom stupu, već su vlada i sabor odlučili prebaciti četvrtinu mirovinskog doprinosa iz javnog fonda. Kao što je javno postalo „privatno“, tako se „privatno“ može vratiti u javno. Pitanje je samo modaliteta. Mađarska je to prove­la svojevrsnom nacionalizacijom i sve uplate i zarade iz drugog stupa vratila u prvi stup, dok su Poljska i Slovačka višekratno otvarale mo­gućnost prijelaza u prvi stup zajedno s „ušteđevinom", ili ostanak u oba, ali s tim da je drugi stup onda dobrovoljan.

     Treba razbiti neke mitove. Dakle, drugi mirovinski stup nije privatna štednja, već je riječ o zakonski oduzetoj četvrtini mirovinskog doprino­sa iz javnog mirovinskog stupa i predanih na upravljanje (inozemnim) bankama. Tzv. individualni računi nisu privatni i itekako imaju „nešto“ s državom, jer su iz državnog mirovinskog fonda investirani.

8. Što je glavni razlog neuspješnosti ovog modela drugog mirovinskog stupa?

     Prema analizama Europske komisije, glavni je uzrok što su u svim bivšim socijalističkim zemljama drugi stupovi nastali tako da su znatna sredstva doprinosa preseljena iz javnih mirovinskih sustava, a dodatna sredstva nisu injektirana. Time su praktički stvoreni veliki proračunski deficiti i to dugoročne naravi, a dojučerašnja državna sredstva su pre­dana privatnim osiguravajućim društvima ili bankama na upravljanje, uz vrlo skupe naknade i prijelazne troškove, a dijelom i bez dovoljno nadzora.

     U Hrvatskoj je taj tranzicijski trošak jeo i jede čak 1,6 posto BDP-a. Taj se jaz pokušava popuniti parametrijskim promjenama u prvom jav­nom stupu (npr. povišenje dobi za umirovljenje, smanjivanje mirovina, povišenje stope doprinosa ili eliminacija mirovinskih privilegija.), ali se uglavnom vodi kao povećani javni dug, te u javnosti nerijetko potenci­ra kao previsoki teret umirovljenika na proračun. Sličan je slučaj bio i u Poljskoj gdje su izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2 posto bru­to društvenog proizvoda kroz sljedećih 50 godina, pa su odlučili ukinu­ti takvo rješenje.

     Dakle, kod nas je četvrtina mirovinskog proračuna predana na 40 godina inozemnim bankama na upravljanje, jer najmanje toliko godina treba da bi zaokružile puni mirovinski staž, a za to vrijeme, država ima manjak od oko 5-6 milijardi kuna godišnje za isplate tekućih mirovina temeljem rada, što popunjava zaduženjem kod tih istih inozemnih ba­naka i to iz sredstava koja im je dala na upravljanje! To zaduženje ide uz vrlo visoke kamate, a u najnovije vrijeme banke čak prijete kako vi­še neće Hrvatskoj posuđivati novac za servisiranje dugova, već su bu­duću vladu uputile da posuđuje na inozemnom tržištu. Tako je taj mo­del casino-ekonomije do kraja raskrinkan.

9. Tko upravlja mirovinskim fondovima i u što ulažu sredstva od mirovinskog doprinosa?

     Zakonom o obaveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima uređeno je osnivanje obveznih mirovinskih fondova, u sklopu obvez­nog mirovinskog osiguranja na temelju obavezne individualne kapi­talizirane štednje. Svakim obaveznim mirovinskim fondom upravlja jedno mirovinsko društvo sa zadatkom ulaganja i oplodnje tih sredstava koja čine imovinu mirovinskog fonda, a time i svakog po­jedinog osiguranika.

     Danas djeluju 4 obavezna mirovinska fonda i to: AZ-OMF, Erste Plavi-OMF, PBZ/COOMF i Reiffeisen-OMF, koja skrbe o ulozima osi- guranika. Svaki od navedenih fondova osnovala je jedna od inozemnih banaka koje djeluju u Hrvatskoj.

     Do kolovoza 2014. godine fondovi su zakonom bili obvezani ulaga­ti 70 posto u državne obveznice, 20 posto u dionice „zdravih društava" koja kotiraju na burzi i 10 posto slobodno. Iako im je bilo isplativo ula­gati u državne obveznice za visoke kamate, morali su ulagati i u doma­će dionice, ali to je nerijetko bilo netransparentno, pa katkad i radi pok­rivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedine banke. U Hrvatskoj je takvih primjera na desetke (npr. Magma, Ingra, Nexe, Luka Ploče, Centar banka, Credo banka).

     Od srpnja 2014. godine, osiguranik može sam birati, ne samo fond, nego i rizik ulaganja svojih sredstava. Mladima je ponuđeno da ulažu u kategoriju A, koja predmnijeva vrlo rizična ulaganja, ali i visoku dobit, kada i ako se ostvari. To su uglavnom ulaganja u dionice pojedinih tvrt­ki u zemlji i inozemstvu za koje se procjenjuje da će dati najbolju dobit. Ali čiji je rizik od promašaja i kraha velik.

     U kategoriju B smještavaju se svi koji se ne odluče za neki drugi tip ulaganja, manje je rizičan ali i s manjom dobiti. Stariji radnici, osobito oni s više od 60 godina, trebaju izabrati kategotiju C, koja predmnijeva isključivo ulaganja u državne obveznice. U stvarnosti, i dalje se sredst­va mirovinskih fondova većinom ulažu u državne dionice.

 

Nastavak u sljedećem broju