UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAMPANJA IDE DALJE: tužna priča iz Karlobaga

     Ova je priča ponešto druk­čija jer je alarm stigao ni mjesec dana po potpisiva­nju ugovora o doživotnom uzdrž­avanju od strane plaćene njego­vateljice i nemoćnog starca. Da­lje smo alarmirali Ministarstvo socijalne politike i mladih, Ured Pučke pravobraniteljice, Centar socijalne skrbi i nadležnu policij­sku stanicu. Hoće li ova priča imati sretniji završetak no uobi­čajeno?

     Telefon Pravnog savjetovališta SUH-a od početka godine nepre­kidno zvoni, a uz brojna druga pi­tanja, pozivatelji nerijetko mole za pomoć i vezi ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Na de­setke slučajeva pratimo i savjetu­jemo, no šanse da se jednom sklopljeni ugovor raskine na sudu su minimalne, čak i u slučajevima očite zloupotrebe i čak zanemari­vanja uzdržavane osobe.

     Taj osjećaj nemoći koji nerijetko prati legalnu otimačinu imovine starijih osoba, bešćutna sudska rješenja kojima se katkad nekoga indirektno osuđuje na smrt, teško je opisati. No, ako je SUH išta us­pio u posljednje tri godine otkad vodi svoju kampanju protiv eko­nomske zloupotrebe starijih osoba, to je povećana razina osviješte- nosti o opasnostima koje prijete od olako potpisanih ugovora o takvim tipovima uzdržavanja. Strah od stigme sramote je ponešto manji.

     Brojni takvi primjeri zlouporabe često su prijavljivani od strane sta­rijih osoba našem Pravnom savje­tovalištu, ali nažalost tek nakon što su ugovori davno potpisani i so- lemnizirani od strane javnih biljež­nika, tako da je do njihova raskida moguće doći samo sudskim putem ili međusobnim dogovorom. Kako je riječ najčešće o starijim osoba­ma, raskid ugovora je praktično nemoguće ostvariti za njihova ži­vota kada se uzme u obzir sporost i neučinkovitost našeg pravosud­nog sustava.

Njegovateljica preko interneta

     Tužna priča iz Karlobaga je po­nešto drukčija, jer je alarm za uz­bunu stigao niti mjesec dana na­kon što je ugovor o doživotnom uzdržavanju potpisan, a stigao je u SUH e-mailom od susjeda i prijate­lja koji su svoj poziv za pomoć ne­moćnom čovjeku naslovili „legal­nom pljačkom“. Pravi su akteri B.P. (umirovljenik, samac iz Karlo­baga) i R.T.( njegovateljica s regis­triranim obrtom za pripomoć u kući sa sjevera Hrvatske). Sve je zapo­čelo ovo ljeto u lipnju, kada je B.P. doživio moždani udar nakon čega se više nije mogao brinuti o sebi nego je morao birati: ili u dom za starije i nemoćne osobe ili dobiti njegu i skrb u kući.

     Njegovi su prijatelji u kontaktu s nećakom S.M. koji živi u Njemačkoj dogovorili da se poštuje želja B.P. da ne bude smješten u dom već da mu se osigura skrb u kući. Uz miro­vinu koja iznosi oko 2.000 kuna, nećak je nastavio mjesečno plaćati 1.000 kuna (što je radio od smrti svog oca koji je sa stricem živio u istom kućanstvu u Karlobagu), a bio je spreman nadoknaditi i pove­ćane troškove kako bi se osigurala odgovarajuća osoba za njegu.

     Tako su prijatelji B.P. putem in­terneta pronašli R.T. kao osobu koja je imala registriran obrt za po­moć i njegu u Varaždin Bregu. S njom je dogovoreno da će njego­vati B.P. u njegovoj kući, a dogo­voreno je i plaćanje putem trajnog naloga s njegovog tekućeg računa i to u iznosu od 4.500 kuna za skrb i dodatno 2.000 kuna za troškove kućanstva. Njegovateljica je dopu­tovala, B.P. je stigao kući iz bolni­ce, i sve je djelovalo dobro. Nakon toga započinje dramatičan slijed događaja.

Potpis otiskom prsta

     Kada su ga njegovi prijatelji u rujnu o.g. htjeli posjetiti kod kuće, R.T. ih nije pustila da ga vide. Rek­la je da je postala njegova skrbni­ca te da je s njim sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju o čemu je stavila zabilježbu ugovora o doži­votnom uzdržavanju na njegovu kuću. Navodi R.T. su veoma izne­nadili prijatelje B.P. jer su oprav­dano postavili pitanje kako je mo­guće da osoba koja je profesional­na njegovateljica sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju te time stekne imovinsku korist premda je angažirana od strane prijatelja B.P. isključivo kao njegovateljica te za taj rad i troškove plaćena? Može li uopće biti riječ o uzdržava­nju, kad sve troškove snosi B.P. i njegov nećak, te se namiruju i od ušteđevine?

     I mnogo bitnije pitanje: B.P. je u vrlo lošem fizičkom i psihičkom stanju, o čemu može posvjedočiti veći broj osoba koji su s njim kon­taktirali prije i u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržava­nju, jer se često gubio u razgovo­ru. Čini se da je i javni bilježnik u Gospiću, kod kojeg je ovjeren ugo­vor, olako prešao preko njegovog lošeg psihičkog i fizičkog zdrav­stvenog stanja, činjenice da su ta­ko bolesnog čovjeka dovezli u dru­gi grad umjesto da su bilježnika pozvali kući, te je dozvolio popis ugovora otiskom prsta, što se do­pušta samo u krajnjim slučajevim nemoći ili nepismenosti.

     Prijatelji su, zabrinuti za zdrav­lje i život B.P.-a, odmah obavijesti­li Centar za socijalnu skrb u Gospi­ću koji je uz prisutnost policije (jer ih R.T. nije drugačije htjela pustiti u kuću) ustvrdio da je B.P. u kući toplo, da ima ručak i pelene te da nema razloga za intervenciju. S obzirom da je B.P. teško bolestan, prima inzulin, a nedavno mu je u bolnici dijagnosticiran prijelom zdjelice, postavlja se pitanje ugro­ženosti njegovog života. Hoće li opet slučajno pasti s kreveta ili će dobiti previsoku dozu lijeka?

SUH je alarmirao sustav

     Tako je, na posljetku, alarm sti­gao do SUH-a. Žurno smo reagira­li obrativši se nadležnim institucija­ma (Ured Pučkog pravobranitelja, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Centar za socijalnu skrb Gospić i Policijska uprava ličko- senjska), upozoravajući kako je posrijedi kazneno djelo prijevare, ali i zloupotrebe teškog zdravstve­nog stanja, kao i povrede osnovnih etičkih normi vezanih za moral dru­štva, što su sve elementi za pro­glašenje ugovora ništetnim.

     No dok nećak S.M., koji je za­brinut za strica odmah doputovao sa suprugom iz Njemačke, te je je­dini koji ima legitimni pravni interes kao nasljednik, postigne išta na sudu, SUH je zatražio od svih in­stanci da do konačnog rješenja o raskidu ugovora o doživotnom uz­državanju poduzmu sve potrebne hitne mjere u cilju sprječavanja nastavka ugrožavanja života B.P, jer činjenica „da je u toplom i ima pelene“, u okolnostima kad je ne­osporna namjera zloporabe od strane R.T. već i samim činom pot­pisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju unatoč tome što je za svoj rad u cijelosti plaćena, dopuš­ta dvojbu da bi ista mogla ubrzati njegovu smrt.

Policija nemoćna?

     U međuvremenu je utvrđeno da R.T. ima i pomagača koji je neća­ku iz Njemačke kada je došao u posjet stricu zabranio pristup nje­govoj kući, nakon čega je nećak morao angažirati policiju. Kada je vidio kako je stric u vrlo teškom zdravstvenom stanju i stravično omršavio, zahtjevao je da ga se hitno smjesti u bolnicu kako bi mu se pružila zdravstvena pomoć i li­ječenje.

     Uz prijetnju policijom i na inzis- tiranje liječnice iz hitne pomoći, B.P. je konačno smješten u bolni­cu, a nećak je čak jednu noć uspio prespavati u stričevoj kući, no dru­gi dan su ih njegovateljica i poma­gač izbacili. Pri tom su i on i striče­vi prijatelji uspjeli vidjeti da je iz kuće nestalo puno pokretnina. „Skrbnica“ je otišla i u bolnicu traž­iti da se jadnom starcu ne puste drugi posjetitelji osim nje.

     Ured Pučke pravobraniteljice je odmah reagirao odlučnim pismom Ministarstvu socijalne politike i mladih zahtijevajući hitne mjere nadzora. Ministarstvo je također odlučilo djelovati.

     Sada počnje pravna bitka neća­ka B.T. s njegovateljicom. Dok on s prepolovljenim zdravljem i kilogra­mima nakon tri mjeseca njezine „skrbi“ ima konačno privremeno utočište u bolnici, ona pustoši nje­gov dom, odnoseći stvari iz kuće. Da, nju štiti podnormirani Zakon o obveznim odnosima i štiti je sudska praksa. A možda i korupcija ili ne­mar nekih u lancu ove zloupotrebe.

     Postavlja se pitanje kako posti­ći da naš sustav bude brži i djelo­tvorniji? Hoće li B.P. doživjeti ras­plet ove situacije.

 

     Piše Vesna Bečić