UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAMPANJA IDE DALJE: tužna priča iz Karlobaga

     Ova je priča ponešto druk­čija jer je alarm stigao ni mjesec dana po potpisiva­nju ugovora o doživotnom uzdrž­avanju od strane plaćene njego­vateljice i nemoćnog starca. Da­lje smo alarmirali Ministarstvo socijalne politike i mladih, Ured Pučke pravobraniteljice, Centar socijalne skrbi i nadležnu policij­sku stanicu. Hoće li ova priča imati sretniji završetak no uobi­čajeno?

     Telefon Pravnog savjetovališta SUH-a od početka godine nepre­kidno zvoni, a uz brojna druga pi­tanja, pozivatelji nerijetko mole za pomoć i vezi ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Na de­setke slučajeva pratimo i savjetu­jemo, no šanse da se jednom sklopljeni ugovor raskine na sudu su minimalne, čak i u slučajevima očite zloupotrebe i čak zanemari­vanja uzdržavane osobe.

     Taj osjećaj nemoći koji nerijetko prati legalnu otimačinu imovine starijih osoba, bešćutna sudska rješenja kojima se katkad nekoga indirektno osuđuje na smrt, teško je opisati. No, ako je SUH išta us­pio u posljednje tri godine otkad vodi svoju kampanju protiv eko­nomske zloupotrebe starijih osoba, to je povećana razina osviješte- nosti o opasnostima koje prijete od olako potpisanih ugovora o takvim tipovima uzdržavanja. Strah od stigme sramote je ponešto manji.

     Brojni takvi primjeri zlouporabe često su prijavljivani od strane sta­rijih osoba našem Pravnom savje­tovalištu, ali nažalost tek nakon što su ugovori davno potpisani i so- lemnizirani od strane javnih biljež­nika, tako da je do njihova raskida moguće doći samo sudskim putem ili međusobnim dogovorom. Kako je riječ najčešće o starijim osoba­ma, raskid ugovora je praktično nemoguće ostvariti za njihova ži­vota kada se uzme u obzir sporost i neučinkovitost našeg pravosud­nog sustava.

Njegovateljica preko interneta

     Tužna priča iz Karlobaga je po­nešto drukčija, jer je alarm za uz­bunu stigao niti mjesec dana na­kon što je ugovor o doživotnom uzdržavanju potpisan, a stigao je u SUH e-mailom od susjeda i prijate­lja koji su svoj poziv za pomoć ne­moćnom čovjeku naslovili „legal­nom pljačkom“. Pravi su akteri B.P. (umirovljenik, samac iz Karlo­baga) i R.T.( njegovateljica s regis­triranim obrtom za pripomoć u kući sa sjevera Hrvatske). Sve je zapo­čelo ovo ljeto u lipnju, kada je B.P. doživio moždani udar nakon čega se više nije mogao brinuti o sebi nego je morao birati: ili u dom za starije i nemoćne osobe ili dobiti njegu i skrb u kući.

     Njegovi su prijatelji u kontaktu s nećakom S.M. koji živi u Njemačkoj dogovorili da se poštuje želja B.P. da ne bude smješten u dom već da mu se osigura skrb u kući. Uz miro­vinu koja iznosi oko 2.000 kuna, nećak je nastavio mjesečno plaćati 1.000 kuna (što je radio od smrti svog oca koji je sa stricem živio u istom kućanstvu u Karlobagu), a bio je spreman nadoknaditi i pove­ćane troškove kako bi se osigurala odgovarajuća osoba za njegu.

     Tako su prijatelji B.P. putem in­terneta pronašli R.T. kao osobu koja je imala registriran obrt za po­moć i njegu u Varaždin Bregu. S njom je dogovoreno da će njego­vati B.P. u njegovoj kući, a dogo­voreno je i plaćanje putem trajnog naloga s njegovog tekućeg računa i to u iznosu od 4.500 kuna za skrb i dodatno 2.000 kuna za troškove kućanstva. Njegovateljica je dopu­tovala, B.P. je stigao kući iz bolni­ce, i sve je djelovalo dobro. Nakon toga započinje dramatičan slijed događaja.

Potpis otiskom prsta

     Kada su ga njegovi prijatelji u rujnu o.g. htjeli posjetiti kod kuće, R.T. ih nije pustila da ga vide. Rek­la je da je postala njegova skrbni­ca te da je s njim sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju o čemu je stavila zabilježbu ugovora o doži­votnom uzdržavanju na njegovu kuću. Navodi R.T. su veoma izne­nadili prijatelje B.P. jer su oprav­dano postavili pitanje kako je mo­guće da osoba koja je profesional­na njegovateljica sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju te time stekne imovinsku korist premda je angažirana od strane prijatelja B.P. isključivo kao njegovateljica te za taj rad i troškove plaćena? Može li uopće biti riječ o uzdržava­nju, kad sve troškove snosi B.P. i njegov nećak, te se namiruju i od ušteđevine?

     I mnogo bitnije pitanje: B.P. je u vrlo lošem fizičkom i psihičkom stanju, o čemu može posvjedočiti veći broj osoba koji su s njim kon­taktirali prije i u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržava­nju, jer se često gubio u razgovo­ru. Čini se da je i javni bilježnik u Gospiću, kod kojeg je ovjeren ugo­vor, olako prešao preko njegovog lošeg psihičkog i fizičkog zdrav­stvenog stanja, činjenice da su ta­ko bolesnog čovjeka dovezli u dru­gi grad umjesto da su bilježnika pozvali kući, te je dozvolio popis ugovora otiskom prsta, što se do­pušta samo u krajnjim slučajevim nemoći ili nepismenosti.

     Prijatelji su, zabrinuti za zdrav­lje i život B.P.-a, odmah obavijesti­li Centar za socijalnu skrb u Gospi­ću koji je uz prisutnost policije (jer ih R.T. nije drugačije htjela pustiti u kuću) ustvrdio da je B.P. u kući toplo, da ima ručak i pelene te da nema razloga za intervenciju. S obzirom da je B.P. teško bolestan, prima inzulin, a nedavno mu je u bolnici dijagnosticiran prijelom zdjelice, postavlja se pitanje ugro­ženosti njegovog života. Hoće li opet slučajno pasti s kreveta ili će dobiti previsoku dozu lijeka?

SUH je alarmirao sustav

     Tako je, na posljetku, alarm sti­gao do SUH-a. Žurno smo reagira­li obrativši se nadležnim institucija­ma (Ured Pučkog pravobranitelja, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Centar za socijalnu skrb Gospić i Policijska uprava ličko- senjska), upozoravajući kako je posrijedi kazneno djelo prijevare, ali i zloupotrebe teškog zdravstve­nog stanja, kao i povrede osnovnih etičkih normi vezanih za moral dru­štva, što su sve elementi za pro­glašenje ugovora ništetnim.

     No dok nećak S.M., koji je za­brinut za strica odmah doputovao sa suprugom iz Njemačke, te je je­dini koji ima legitimni pravni interes kao nasljednik, postigne išta na sudu, SUH je zatražio od svih in­stanci da do konačnog rješenja o raskidu ugovora o doživotnom uz­državanju poduzmu sve potrebne hitne mjere u cilju sprječavanja nastavka ugrožavanja života B.P, jer činjenica „da je u toplom i ima pelene“, u okolnostima kad je ne­osporna namjera zloporabe od strane R.T. već i samim činom pot­pisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju unatoč tome što je za svoj rad u cijelosti plaćena, dopuš­ta dvojbu da bi ista mogla ubrzati njegovu smrt.

Policija nemoćna?

     U međuvremenu je utvrđeno da R.T. ima i pomagača koji je neća­ku iz Njemačke kada je došao u posjet stricu zabranio pristup nje­govoj kući, nakon čega je nećak morao angažirati policiju. Kada je vidio kako je stric u vrlo teškom zdravstvenom stanju i stravično omršavio, zahtjevao je da ga se hitno smjesti u bolnicu kako bi mu se pružila zdravstvena pomoć i li­ječenje.

     Uz prijetnju policijom i na inzis- tiranje liječnice iz hitne pomoći, B.P. je konačno smješten u bolni­cu, a nećak je čak jednu noć uspio prespavati u stričevoj kući, no dru­gi dan su ih njegovateljica i poma­gač izbacili. Pri tom su i on i striče­vi prijatelji uspjeli vidjeti da je iz kuće nestalo puno pokretnina. „Skrbnica“ je otišla i u bolnicu traž­iti da se jadnom starcu ne puste drugi posjetitelji osim nje.

     Ured Pučke pravobraniteljice je odmah reagirao odlučnim pismom Ministarstvu socijalne politike i mladih zahtijevajući hitne mjere nadzora. Ministarstvo je također odlučilo djelovati.

     Sada počnje pravna bitka neća­ka B.T. s njegovateljicom. Dok on s prepolovljenim zdravljem i kilogra­mima nakon tri mjeseca njezine „skrbi“ ima konačno privremeno utočište u bolnici, ona pustoši nje­gov dom, odnoseći stvari iz kuće. Da, nju štiti podnormirani Zakon o obveznim odnosima i štiti je sudska praksa. A možda i korupcija ili ne­mar nekih u lancu ove zloupotrebe.

     Postavlja se pitanje kako posti­ći da naš sustav bude brži i djelo­tvorniji? Hoće li B.P. doživjeti ras­plet ove situacije.

 

     Piše Vesna Bečić