UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Kad će Hrvatska u Europu?

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

 

Europski parlament rezolucijom ustvrdio kako su stare osobe resurs, a ne teret

 

     Sve češće pojedini umirovljenici zo­vu broj Sindikata umirovljenika Hr­vatske, te Ijutito pitaju zbog čega ne odemo u Brisel i tamo naučimo kako treba izgledati mirovinski sustav i prava umirovljenika i starijih, te nam poručuju da konačno uđemo u Europu.

     Vrlo je teško preko žice razjasniti kako Europska unija nema niti jedan dokument kojim propisuje standarde za mirovinska prava, već je to doista suvereno pravo svake države. Ima, međutim, ponešto na­čelnih okvira na koje se možemo poziva­ti, ali ne i zapravo niti jednog u formi di­rektive. Postoji, istina, Bijela knjiga o mi­rovinama iz 2012. kojom se, prije svega, nastojalo potaknuti mirovinske reforme, ali ne nužno i u pravom smjeru. Inicijati­va za donošenje barem deklarativnog do­kumenta o standardima za dugoročnu skrb o starijim osobama još nije prošla, a tzv. narodna inicijativa Ferpe (Europske federacije za umirovljenike i starije oso­be), čiji je SUH članom, neslavno je odbi­jena od strane Europske komisije, iako se njome zapravo htjelo pritisnuti države članice da usvoje direktivu vezano uz du­goročnu skrb, što neosporno postaje pri­oritetni europski problem.

► Resurs, ne teret

     Ipak, polako raste svijest kako su sta­rije osobe općenito nesvjesne svojih pra­va čak i kad ona postoje negdje zapisa­na, te često s odbojnošću ili nesigurnoš- ću prihvaćaju svoje pravo na prigovor ili su nesklone zahtijevati ih, zbog čega nji­hove potrebe i brige ostaju neizrečene i neupućene na pravu adresu.

     Posljednjih dvadesetak godina starije osobe se na razini međunarodne zajedni­ce, a osobito u Europskoj uniji, sve ma­nje percipiraju kao društveni teret, a sve više kao društveni resurs. I to je mali ko­rak ka napretku.

     Do nedavno se pitanje starenja pre- poznavalo kao ozbiljan problem tek u ne­koliko zemalja a danas, kad je broj osoba starijih od 60 godina u neprekidnom ras­tu sa sadašnjih 740 milijuna prema jednoj milijardi do kraja ovo desetljeća, mnogi se hvataju za glavu. Na žalost, brojke su rasvijetlile nedostatak odgovarajućih zaštitnih mehanizama i politika koje bi se bavile starijih osobama. Istina je isplivala na površinu i razotkrila svoje razočarava- juće lice: u mnogim zemljama naprosto ne vole svoje stare, diskriminiraju ih i tre­tiraju kao „suvišne ljude“. Je li Hrvatska jedna od takvih zemalja?

► Puno načela, malo normi

     Uz Povelju o temeljnim pravima Eu­ropske unije, posebno njezin članak 25. koji se odnosi na prava starijih osoba, već dugo se nastoji donijeti Europska po­velja o pravima i odgovornostima spram starijih ljudi u potrebi za dugotrajnom skr­bi i pomoći. Ta inicijativa iz 2010. godine novi je iskorak prema kreiranju humanijih društava. Po prvi put se vrlo otvoreno progovorilo o pravu na dostojanstvo, fi­zičkom i mentalnom blagostanju, slobodi i sigurnosti, te se to pravo jamči pove­ljom.

     Osobito se naglašava zaštita od sva­kog oblika fizičkog zlostavljanja, nasilja ili zanemarivanja, pothranjenosti, sek­sualnog iskorištavanja itd. Posebno se ukazuje i na pravo na zaštitu od materi­jalnog i financijskog zlostavljanja i iskori­štavanja. Drugo, tu je pravo samostalnog izbora i upravljanja vlastitim životom i imovinom, pa pravo na privatnost. Slijedi i pravo na visokokvalitetnu primjerenu skrb, te pravo na personalizirane infor­macije, savjete i pristanak.

     Nadalje, pravo na kontinuiranu komu­nikaciju, participaciju u društvu i kulturne aktivnosti, jednako je bitno kao i pravo na slobodu izražavanja te slobodu misli i uv­jerenja, kulture i religije. Po prvi puta se naglašava i pravo na palijativnu skrb i po­moć, te na poštovanje i dostojanstvo pri umiranju i smrti. I ono što je vrlo bitno, naglašava se i pravo na njegu i pomoć bez maltretiranja i prisile.

► Parlament glasa za stare

     Na žalost, povelja do sada nije prihva­ćena, ali je značajni korak učinjen u Eu­ropskom parlamentu ovogodišnjom sr­panjskom rezolucijom o Izvješću o pro­vedbi, rezultatima i općoj procjeni Europ­ske godine aktivnog starenja i međuge- neracijske solidarnosti 2012.

     Uvodno se naglašava kako su aktivno starenje i međugeneracijska solidarnost ključni za ostvarivanje općih i pojedinač­nih ciljeva strategije Europa 2020. i za stvaranje konkurentne, uspješne i uklju- čive Europe te stav kako produljenje prosječnog očekivanog životnog vijeka treba smatrati boljitkom za civilizaciju i čimbenikom društvenog napretka.

     I dok u Hrvatskoj ministri poručuju ka­ko je gotovo s međugeneracijskom soli- darnošću, Europski parlament tvrdi kako je solidarnost jedno od osnovnih načela ljudskog društva te da naglašava kako produljenjem prosječnog očekivanog ži­votnog vijeka međugeneracijski odnosi postaju sve važniji. Parlament u rezoluci­ju unosi i pojam međugeneracijske prav­de koju definira kao ravnomjernu raspod­jelu povlastica i tereta među generacija­ma, što ojačava načelo solidarnosti.

     Osobito je značajno odbacivanje stava da su politike aktivnog starenja isključivo instrument kojim se održava mogućnost zapošljavanja starijih radnika. Zato Eu­ropski parlament potiče države članice da obave sve potrebne procjene i poduz­mu potrebne mjere kako bi se preusmje­rile na pristup utemeljen na životnom ci­klusu te da prema potrebi provedu refor­me mirovinskog sustava i istovremeno nastoje učvrstiti pravila o umirovljenju, uzimajući u obzir stvarne stope nezapos­lenosti stanovništva starijeg od 50 godina prije nego što promijene obveznu dob za odlazak u mirovinu.

► Produljenje radnog vijeka - upitno

     Parlament vjeruje da se povezivanjem dobi za odlazak u mirovinu isključivo s očekivanim životnim vijekom ne uzima u obzir važnost trendova na tržištu rada te ono stoga ne treba biti jedini instrument za rješavanje pitanja društva koje stari; smatra da bi umjesto toga države članice u okviru svojeg zakonodavstva u podru­čju zaštite radnih mjesta i sustava odre­đivanja plaća trebale podržati zapošlja­vanje starijih radnika, osobito prije za­konske dobi za umirovljenje, s obzirom na to da bi nezaposlenost mogla imati negativne posljedice na njihova mirovin­ska primanja te ukazuje da bi države čla­nice trebale osigurati održive sustave so­cijalne zaštite. Ova je poruka vrlo snažna i trebala bi pomoći sindikatima u njihovoj borbi protiv inicijativa za automatsko poveća­vanje dobi za umirovljenje.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske posebno pozdravlja poziv Europskog parlamenta drža­vama članicama da osiguraju održivost javnih mirovinskih sustava i zajamče pojedinačna i odgovarajuća mirovinska primanja i prava za sve kako bi se ljudima omogućio dostojan­stven život u starijoj dobi, te naglašava važ­nost odgovarajućeg nadzora i neovisnih revi­zija strukovnih mirovinskih fondova kako bi se osigurale sigurne i održive mirovine.

► Prema europskoj minimalnoj mirovini?

     U 55 točaka ova Rezolucija Europskog parlamenta konačno progovara o starima kroz povećalo humanosti, a ne troška. I kad poziva na produljenje radnog angažmana sta­rijih radnika, onda potiče na programe poput „generacijskog mentorstva” u okviru kojeg se potiče razmjena među starijim stručnjacima i mlađim generacijama na radnom mjestu i tije­kom osposobljavanja.

     No za hrvatske umirovljenike, kao i za gra­đane starije od 65 godina iz Bugarske, Ru­munjske i Letonije, koji su, zajedno s nama, najsiromašniji starci i starice u Europi, zna­čajno je što Europski parlament poziva Komi­siju da procijeni izvedivost i dodanu vrijednost novog europskog financijskog instrumenta kako bi se osigurao minimalan dohodak za sve građane EU-a ispod granice siromaštva. To je ogroman pomak u stvarnom ujedinjava­nju Europe na istim temeljima. Uslijedila bi, nadamo se, europska minimalna plaća i eu­ropska minimalna mirovina, za što se Ferpa zalaže već godinama.

     Ne zaboravlja se ni rast tzv. srebrnog gos­podarstva kojim bi se radno aktivirali stariji, u mjeri svojih mogućnosti. Bilo kakvo isključiva­nje iz takvih inovativnih formata za rad um­irovljenika, kao što je to učinila Hrvatska is­ključivši prijevremene umirovljenike, ne bi bio pametan.

     U jeku privatizacije i glorifikacije dobiti, za­nimljiv ja zahtjev za učinkovitijim javnim prije­vozom, kao jedan od prioriteta za samostalan život starijih i pristup svim osnovnim usluga­ma; traži se dostupnost i interoperabilnost prometnih sustava.

     Traži se i da zemlje članice prihvate izradu indeksa aktivnog starenja kojim bi se mjerio napredak mjera za samostalniji i produktivniji život starijih osoba..

►  Zaustaviti zlostavljanje starijih

     Vrlo ozbiljnim problemom se smatra i sve prisutnije zlostavljanje starijih kako u društ­vu, obitelji, tako i u institucijama gdje su smješteni, te traži od Komisije da izradi akcij­ski plan i propiše potrebne instrumente za zaštitu starijih, osobito kroz motrište dugo­ročne njege. Svakako bi taj akcijski plan obuhvatio i prilagodbu zakonodavstava tom cilju, u čemu bi Hrvatska imala puno posla.

     Najposlije, smatra se da starije osobe tre­baju biti punopravni dio društva i da njihovo sudjelovanje u svakodnevnom životu, uklju­čujući javni život.

     Podržava se pravo starijih osoba na dos­tojanstven i samostalan život, kao što je pro­pisano člankom 25. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; također vjeruje da bi ak­tivno političko sudjelovanje mlađih i starijih generacija trebalo biti osigurano na razini EU-a kada god su u pitanju interesi dotičnih generacija.

►  I ženske i dobne kvote!

     Budući da starije žene čine 20 posto sta­novništva EU-a i da će, prema trenutačnim demografskim trendovima, taj postotak i da­lje rasti; budući da su u većini zemalja EU-a starije žene izložene većem riziku od siro­maštva nego stariji muškarci - žene u prosje­ku 21 posto, muškarci 16 posto; budući da u EU-u razlika u mirovinama muškaraca i žena iznosi 39 posto; nema dvojbe da nisu dovolj­ne tzv. ženske kvote, već su potrebne i dob­ne kvote, jer se starije osobe sve više isklju­čuje.

     Europski parlament također poziva Ujedi­njene narode da konačno donesu već dugo pripremanu konvenciju kojom se štite prava starijih osoba, jer se vjeruje da bi se njom ut­jecalo na poboljšanje života starijih osoba, kao jamstvo jednakog pristupa političkim, gospodarskim i kulturnim pravima te pravu na zdravstvenu skrb.

     Europa s jedne strane gradi zidove i pos­tavlja žice, suočavajući se s problemom vlas­tite (ne)čovječnosti, no istodobno, barem kroz svoj parlament, nastoji očuvati Europski soci­jalni model i usmjeriti ga ka uskoro većinskoj populaciji - starijim ljudima.