UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

povećalo 

EKONOMSKA ZLOUPOTREBA STARIJIH OSOBA 

KAMPANJA IDE DALJE: Autonomija volje ili autonomija prijevare? 

     Kada smo, još prije tri godine, krenuli u otvorenu ofenzivu protiv sve učestalije pojave ekonomske zloupotrebe starijih osoba, namje­ra nam je bila što jače senzibilizi- rati javnost na pojavne oblike zloupotrebe instrumentarija ob­veznog prava kao što su ugovor doživotnom i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor o darovanju itd. Ujedno smo željeli upozoriti starije osobe na potencijalnu opasnost koja vreba na njihovu imovinu od strane uvježbanih lo­vaca, gotovo profesionaliziranih u grabežu imovine starijih osoba. 

     Posebno smo upozoravali na poguban ugovor o dosmrtnom uz­državanju potpisom kojeg je dava­telj uzdržavanja stjecao moguć­nost momentalnog transfera imo­vine uzdržavane osobe, a i na niš­ta manje opasan ugovor o doži­votnom uzdržavanju gdje se tran­sfer imovine samo odgađa do smrti uzdržavanog. Brojni primjeri zlouporaba često su od strane starijih osoba prijavljivani našem Pravnom savjetovalištu, ali naža­lost tek nakon što su ugovori pot­pisani i solemnizirani od strane javnih bilježnika, tako da je mo­gućnost njihova raskida bila mo­guća samo sudskim putem. Obzi­rom na životnu dob uzdržavane osobe, kao i na dužinu trajanja sudskog postupka, raskid je prak­tično nemoguće ostvariti. 

     Volja bez informacije? 

     Starije osobe, uostalom kao i većina građana, zapravo ne razli­kuju dosmrtno i doživotno uzdrža­vanje, čemu na ruku ide i vrlo sli­čan naziv. Tako oni potpišu ugo­vor na nagovor člana obitelji ili ne­ke osobe iz sustava (pravnog, so­cijalnog, zdravstvenog...), uvjere­ni da su do kraja života vlasnici svoje nekretnine, no ako ih uzdrž- avatelj ne uzdržava ili dođe do su­koba, odjednom otkriju da su pre­vareni. Zapravo, riječ i jest o prije­vari, jer im najčešće uzdržavatelj nije izravno rekao kako će odmah imovinu prenijeti na sebe ili staviti plombu u zemljišnim knjigama, a najgore je što im javni bilježnici samo pročitaju ugovor, bez trans- parentnog pojašnjenja govornim jezikom da prestaju biti vlasnici­ma svoje nekretnine. 

     Najgore je kad dosmrtni ugovor potpišu osobe koje i isele iz svoje nekretnine, poput jednog bračnog para koji je odlučio preseliti u je­dan privatni dom, jer supruga nije mogla brinuti o suprugu nakon operacije kad je postao praktički nepokretan. Nakon kratkog vre­mena, u početku vrlo ljubazni vlasnici doma, počeli su ih zane­marivati, suprug je dobio dekubi- tus, hrana je bila oskudna, te je bračni par odlučio vratiti se u svoj stan i nekako organizirati. Tada su otkrili da je stan prodan i odlu­čili su se na - dosmrtnu šutnju, u strahu da im ne bi bilo još gore. Njihov strah ih je onemogućio i da podnesu tužbu. Strah i novac. Naime, svoje niske mirovine su također dijelom plaćali u dom, te su ostali zarobljenici vlastite greš­ke. Zapravo, prijevare. 

     Legalna otimačina 

     Brojni takvi slučajevi ponukali su SUH-a da još 16. veljače 2013. godine pokrene u Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjenom i dopunom Zakona o obveznim od­nosima, kojom se odlučno zatraži­lo ukidanje instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer se isti u praksi dokazano potvrdio kao le­galni instrument za brzo i efikasno otimanje imovine starijih osoba.

     Za ugovor o doživotnom uzdrž­avanju tražili smo izmjene i dopu­ne koje su se odnosile na interpo­laciju uloge centra za socijalnu skrb prilikom sklapanje ugovora, uvođenje Registra sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržava­nju, ograničavanju broja skloplje­nih ugovora i sl. 

     Odgovor nadležnog ministar­stva iznenadio nas je, kako brzi­nom, tako i sadržajem. Naime, odbijenicu su zasnovali na forma- lističkom pristupu. Sve se svelo na konstataciju kako je prilikom sklapanja ugovora primarna auto­nomija volje stranaka, te da mije­šanje u ugovorne odnose nije prihvatljivo. Značili da ako netko potpiše dosmrtni ugovor u kojem se ne preciziraju obveze na strani uzdržavatelja, a javni bilježnik to blagoslovi, državu ne bi trebalo biti briga? Zašto onda ipak štite osobe koje su prevarene krediti­ma sa zelenaškim kamatama, ili zašto je Hrvatski sabor donio za­kon kojim spašava žrtve kredita u Švicarcima? Ministar Orsat Milje- nić valjda i dalje osobno smatra kako im treba biti kako su slobod­nom voljom potpisali. Nisu li infor­macija i savjetovanje pretpostav­ka slobodne volje? 

     Pogotovo je čudno obrazlože­nje Ministarstva da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju egzisti­rao kao neimenovani ugovor i pri­je 2006. godine, te da je njegovim uvođenjem u pravni sustav, taj neimenovani ugovor postao legal­ni imenovani ugovor. Također Mi­nistarstvo tvrdi kako su obje vrste ugovora našle svoju potvrdu u praksi te nema razloga za njihovu promjenu. Baš ležerno tumače­nje. Primjerice, danas imamo rad na crno, i sad bismo mogli legali­zirati taj rad tako da se ne kažnja­va, pa bi neki radili uz plaćanje doprinosa, a neki bez toga? Mož­emo li tvrditi da je normalno nešto što je postojalo kao nelegalno, možemo li to nešto pretvoriti u le­galno bez dodatne supstance? 

     Nekretninska štednja 

     Takvo stajalište Ministarstva pravosuđa, a prvenstveno potre­ba zaštite od zloupotrebe i zane­marivanja te zlostavljanja starijih osoba, rezultirala je odlukom SUH-a da pokrene projekt pod na­zivom „Zaustavimo zloupotrebu starijih osoba“ u okviru kojeg je snimljen dramatičan video film i tiskan letak, te su u vremenu od 21.1.-1.4.2015. godine održane javne tribine i radionice u Zagre­bu, Puli, Osijeku i Splitu sa ciljem edukacije više od 200 aktivista, koji su stečena saznanja nastavili prenositi u svoje podružnice i na javnim predavanjima. Naročito su ocijenjene uspješnima radionice sa simulacijom situacija vezanih uz sklapanje ugovora. Projekt je vrlo kvalitetno popraćen u lokalnim, regionalnim, pa i nacional­nim medijima, a dijelom je realizi­ran i u suradnji s lokalnim vlasti­ma. 

     Osviještenost javnosti, a osobi­to potencijalnih žrtava je porasla. U Pravno savjetovalište SUH-a dolazilo je dnevno sve više oso­ba, koje još nisu postale žrtvama zloupotreba i prijevara, već su se preventivno željeli informirati i zaštiti prije nego što odluče na koji će način organizirati skrb u svojoj starosti. Za Hrvatsku je ka­rakteristična tzv. nekretninska mi­rovinska štednja, kako zbog otku­pa društvenih stanova od strane njihovih stanara, a to je danas po­glavito starija populacija, tako i zbog svojedobnog vala gradnje drugog doma šezdesetih godina, čiji su vlasnici također većinom starije osobe. S druge strane, zbog vrlo niskih mirovina te izos­tanka tzv. socijalnih mirovina za one koji ne ostvare pravo na redo­vitu mirovinu, dolazi do kontrasta da osiromašeni i gladni umirovlje­nici posjeduju većinsko nekretnin- sko blago. Upravo stoga, jedan od životnih problema s kojima se starije osobe sve češće susreću je rastuće ekonomsko zlostavlja­nje u obitelji i šire (najčešće eko­nomska zloupotreba, praćena psi­hičkim i fizičkim nasiljem). Takvo se zlostavljanje i zlouporaba odvi­jaju najčešće izvan oka javnosti i SUH je pridonio da se tek odne- davno prepoznaje i priznaje. 

     Krivi su i javni bilježnici? 

     Cilj je SUH-a detektirati sve oblike zlostavljanja i diskriminaci­je umirovljenika i starijih osoba, poput ekonomskog zlostavljanja, te djelovanjem kroz izravni rad s korisnicima, kroz podizanje javne vidljivosti problema te kroz utjecaj na zakonodavnu praksu, podići razinu javne osviještenosti i sen- zibiliziranosti za društveni položaj starijih osoba. Istodobno je po­trebno raditi na osnaživanju cilja­ne populacije starijih osoba - po­tencijalnih žrtava, kako bi se iz­gradili njihovi kapaciteti za uklju­čivanje u procese podizanja razi­ne njihovih prava te zauzimanje ravnopravne i aktivne uloge u dru­štvu. 

     Kampanja ide dalje. Obogaćen dosadašnjim iskustvom i spozna­jama iz stotinjak sudbina zabilježe­nih u Pravnom savjetovalištu, SUH će ponovo podnijeti inicijativu za izmjenu Zakona o obveznim odno­sima, neovisno što je prva inicijati­va odbijena. Odbijena je i potpora Ministarstva socijalne politike i mladih za ukidanjem dosmrtnog, a u Ministarstvo pravosuđa odbilo je i preporuku za ukidanjem koju je podnijela u Hrvatskom saboru Pučka pravobraniteljica. 

     U okviru priprema SUH će održ­ati brainstorming grupe stručnjaka u okviru koje bi se razradili kon­kretni prijedlozi za izmjenu zakona i praksi. Ostaje beskompromisni stav da se institut ugovora o dos- mrtnom uzdržavanju treba ukinuti jer je isti svojim efektima poguban po interese starijih osoba, a slo­bodno možemo reći i etički neprih­vatljiv, te time i pravno neodrživ. 

     Kad je riječ o ugovoru o doživot­nom uzdržavanju, SUH će tražiti izmjene u smjeru pojačavanja od­govornosti javnih bilježnika odnos­no sudaca pred kojima se ugovor solemnizira. Zakoni koji u drugim zemljama reguliraju „darivanje" ne­kretnine za uzvratnu dugoročnu skrb, vrlo su precizni glede prav­nog savjetovanja i sadržaja takvih ugovora. Kod nas to bilježnici dož­ivljavaju kao obvezu glasnog čita­nja ugovora pred strankama, te di­žu velike pare za činidbu jednaku običnoj ovjeri potpisa.

     Kakve izmjene zakona traži SUH 

     SUH će tražiti i da davatelj uz­državanja mora prilikom solemni- zacije ugovora o doživotnom pre­dati javnom bilježniku potvrdu da nije kažnjavan za kaznena djela protiv života i tijela te protiv imovi­ne. Razlog za to je činjenica da se u praksi potvrdilo da su davatelji uzdržavanja imali problema sa zakonom, što bi ih trebalo diskva­lificirati za pružanje pomoći stari­jim i nemoćnim osobama, pa čak i bili tuženi za više slučajeva gos­podarskog kriminala ili prijevara uzdržavanih osoba. 

     SUH će tražiti da se uvede i Re­gistar sklopljenih ugovora o doži­votnom uzdržavanju, jer takav ne postoji pa nije moguće utvrditi broj sklopljenih ugovora od strane jednog davatelja uzdržavanja. To su neki prevaranti doživjeli kao propusnicu za masovnu pljačku. Naime, razvili su nerijetko pravu industriju lešinarstva, potpisujući na desetke ugovora, a da ih nitko nije nadzirao u izvršavanju njiho­ve obveze. 

     Ograničiti broj ugovora o doži­votnom uzdržavanju je potrebno, i to na način da jedna fizička osoba kao davatelj uzdržavanja, ne može imati taj status u više od tri ugovora. Naime, nerijetko, pogo­tovo u privatnim domovima ili kod udomitelja, potpisuje se na deset­ke ugovora, i vodi pravi biznis. Takvo je ograničenje uneseno i u Zakon o socijalnoj skrbi, a privat­nim domovima koji bi se oglaša­vali ponudom besplatne skrbi za uzvratnu nekretninu, uskraćivali bi dopusnicu za rad. Dakle, ipak se ponešto i poduzimalo, iako se oni prvi koji bi to trebali, Ministar­stvo pravosuđa, Ministarstvo unu­tarnjih poslova, uopće se brinu. Ne postoje nikakve statistike, evi­dencije, podaci. Koga briga za najveću pljačku Hrvata nakon poslijeratne privatizacije? 

     SUH smatra da bi bilo uputno interpolirati u ulogu centara soci­jalne skrbi, tako da ih se obveže dati mišljenje prethodno sklapa­nju ugovora o doživotnom uzdrža­vanju, i to prema prebivalištu po­tencijalno uzdržavane osobe. 

     K tome, potrebno je detaljno zakonski razraditi načine na koji bi pravne osobe mogle sklapati vi više ugovora o doživotnom uzdrž­avanju s osobama koje bi im kao protučinidbu ostavile stan poslije smrti. Jednako tako zanimljiva praksa je osnivanje javnih ustano­va za smještaj starijih pri lokalnim samoupravama, te korištenje nji­hovih stanova za druge socijalne programe. 

     Do tada preporuka SUH-a: ne potpisujte ugovore o dosmrtnom uzdržavanju, a ako se i odlučite potpisati ugovor o doživotnom uz­državanju, raspitajte se i u ugovor unesite maksimalno detaljne ob­veze za uzdržavatelja. U protiv­nom možete ostati i gladni i žedni, zanemareni i zaboravljeni.  

Pišu: Milan Tomičić i Jasna A. Petrović