UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Umirovljenici traže broj ministrovog tekućeg računa .. .da bi mu vratili „usklađenih" 5 kuna! 

     15. rujna 2015. godine u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava održana je 20. sjednica Nacionalnog vijeća za umirovlje­nike i starije osobe, vjerojatno i zadnja u ovom mandatu. Slabiji odaziv je zasigurno i posljedica kratkog roka sazivanja sjedni­ce, koja je trebala podržati odluku o nači­nu upotrebe preostalog novca iz Um­irovljeničkog fonda uoči sjednice Vlade RH što se održavala istoga dana. Iako je to bila tek druga točka uzbudljive sjednice Nacionalnog vijeća, nije mala odgovornost sudjelovati u raspravi o tomu kako raspo­rediti 190 milijuna kuna preostalih u fondu iz kojeg je vršen povrat duga. Predstavni­ci SUH-a su izjavili da drže neozbiljnim što je čelnik Hrvatske stranke umirovljenika unaprijed najavio kako će se isplatiti bož­ićnica, jer se tako stvara dojam populistič­kog poteza. Ipak, SUH podržava isplatu jednokratnog dodatka na mirovinu. Očeki­valo se da će se na Nacionalnom vijeću saznati o socijalnim kriterijima dodjele tog dodatka, ali nisu do kraja utvrđeni, te bi ot­prilike oni s najnižim mirovinama dobili 350 kuna, a s višima oko 100 kuna. 

     Sramotno usklađivanje 

     No kad je riječ o stanju mirovinskog sustava, prvi je uzeo riječ zamjenik pred­sjednice SUH-a Milan Tomičić, koji je ru­jansko usklađivanje mirovina nazvao sra­motnim te zamolio ministra Mrsića da mu da broj svog tekućeg računa, jer su mno­gi umirovljenici u svojim pozivima izraža­vali namjeru da svojih 4-6 kuna povećane mirovine uplate na njegov račun. Ministar je, pak, ponosno kazao kako za razliku prethodne vlade, mirovine nisu bile zam­rznute, već su usklađivane. Ponosi se i starosnom mirovinom bez penalizacije za one sa 41 godinom radnog staža i 60 go­dina života, te sa 3108 umirovljenika koji su se zaposlili na četiri sata. Uspjehom vlade smatra i osnivanje jedinstvenog Za­voda za vještačenje, te novu formulu izra­čuna mirovine. Na posljetku, uspjeli su, kaže, srediti nered pa sad umrli ne dobi­vaju mirovine. Iskoristio je prigodu najavi­ti kako treba povisiti doprinose za drugi mirovinski stup, ali, ovaj put ne oduzima­njem od javnog prvog mirovinskog stupa, već dodatnim doprinosima poslodavaca. 

Gdje je nestao novac? 

     Što reći na takve ružičaste ministrove očale? Predsjednica SUH-a Jasna A. Pe- trović je, uz brojne glasne prekide minis­tra, ocijenila kako je taj ministar u ovom mandatu doveo većinu umirovljenika do siromaštva te smo tako treći na vrhu EU ljestvice; da je relativna vrijednost mirovi­na pala ispod granice međunarodnih standarda te su mirovine vrlo niske i stvarno jesu bile zamrznute jer nisu us­klađivane dvije i pol godine, a ovo zadnje usklađivanje je sramotno. Naglasila je i da nikakvih ozbiljnih reformi nije bilo. Vruća rasprava i visoki tonovi nisu zapri­ječili sudionike na umirovljeničkoj strani - i predstavnika Matice umirovljenika i Ko­ordinacije umirovljeničkih zajednica - da izraze nezadovoljstvo niskim i neusklađi- vanim mirovinama. 

     Pod „razno“ ministar je odlučio kratko objasniti svoje (ne)postupanje glede pre­varenih i oštećenih umirovljenika za koje su njihove firme uplatile novac u Royal, koji je preuzeo obvezu doživotno im is­plaćivati dogovorene benefite. Kako je Royal zapravo poduzeće, a ne mirovinski fond, nije posve jasno tko je nadležan za taj slučaj, no sva preuzimanja od strane Vlade nisu moguća dok se ne izvrši revi­zija i dubinski nadzor Royala, kako bi se vidjelo gdje je nestao novac. HZMO ne bi mogao biti isplatitelj jer nije riječ o miro­vinskoj štednji, a k tome se čuje da Royal pokušava postići predstečajnu nagodbu. Žrtve su 3860 umirovljenika kojima već dvije godine Royal ne isplaćuje dogovo­rene dodatke. Vrijeme izmiče, izbori su pred vratima, pa će sve vjerojatno završi­ti na sudovima. 

     Na kraju nije bilo razlika u mišljenjima o potrebi da i u sljedećem mandatu vlade Nacionalno vijeće za umirovljenike nasta­vi djelovati, jer je ipak omogućilo aktivno sudjelovanje u procesu odlučivanja.