UVODNA RIJEČ
Zemlja promatrača
Piše: Jasna A. Petrović
Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske administrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovaramo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama vezanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...
Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se događa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vremena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju odmak od samih sebe.
Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u početku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumove u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je mirovina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamentarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.
I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svijetu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepoznati još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlastitom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pliva u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i malodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do razmjera gubitka konstruktivne stvarnosti.
Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji nemaju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti onima malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da manjak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?
Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvarnost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.
Web stranice naših podružnica
stajališta! HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK?
Kad ministar obeća
Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto
Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav
Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podršku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.
Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?
Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ sljedeće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati isključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stupa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustavni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.
Čitaju kako NE piše
Stručnjaci iz financijskog kluba koriste metodologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upućeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema nikakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na dalje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju onako kako njima paše.
U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim umirovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, utvrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina izdvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.
Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primjenom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavezna mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska solidarnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvajanjem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska solidarnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj.
Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i preusmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za četvrtinu.
U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne obveznice, uredno toj istoj državi zaračunavali visoke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.
No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i umjesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.
Kako oguliti državni proračun
Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se počeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovinskog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administrativnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom rizika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže dodatak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji mirovinskih fondova da ponovno ogule državni proračun i ugroze financijsku stabilnost državnih financija.
Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti više ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate doprinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ostvaruju pravo na mirovinu.
Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.
Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksimalno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.
No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. godine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska reforma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osiguranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjecanje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?
„Kupovanje“ s tuđim novcem
Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 posto za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se država morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske državne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glavnicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!
Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog nosa ili interesa.
S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljenicima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su izračunali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodatnog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.
Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljenika, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 milijarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.
Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevantnim čimbenicima, akademskom zajednicom, strankama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će banke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.