UVODNA RIJEČ
Daj glas za svoj spas
Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirovljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".
Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.
Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu trebamo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s minimalnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spomenula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".
Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu pomoć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužuju i umirovljenici.
Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović kazala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.
Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?
Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.
U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?
Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologijom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".
Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.
Web stranice naših podružnica
stajališta! HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK?
Kad ministar obeća
Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto
Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav
Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podršku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.
Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?
Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ sljedeće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati isključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stupa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustavni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.
Čitaju kako NE piše
Stručnjaci iz financijskog kluba koriste metodologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upućeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema nikakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na dalje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju onako kako njima paše.
U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim umirovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, utvrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina izdvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.
Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primjenom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavezna mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska solidarnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvajanjem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska solidarnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj.
Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i preusmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za četvrtinu.
U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne obveznice, uredno toj istoj državi zaračunavali visoke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.
No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i umjesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.
Kako oguliti državni proračun
Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se počeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovinskog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administrativnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom rizika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže dodatak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji mirovinskih fondova da ponovno ogule državni proračun i ugroze financijsku stabilnost državnih financija.
Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti više ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate doprinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ostvaruju pravo na mirovinu.
Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.
Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksimalno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.
No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. godine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska reforma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osiguranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjecanje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?
„Kupovanje“ s tuđim novcem
Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 posto za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se država morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske državne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glavnicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!
Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog nosa ili interesa.
S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljenicima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su izračunali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodatnog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.
Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljenika, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 milijarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.
Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevantnim čimbenicima, akademskom zajednicom, strankama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će banke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.