UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

stajališta!  HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK? 

Kad ministar obeća

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

   Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podrš­ku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.

     Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?

     Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ slje­deće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati is­ključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stu­pa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustav­ni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.

     Čitaju kako NE piše

     Stručnjaci iz financijskog kluba koriste meto­dologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upu­ćeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema ni­kakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zaš­to se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na da­lje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju ona­ko kako njima paše.

     U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim um­irovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, ut­vrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina iz­dvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.

 

     Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primje­nom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavez­na mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska soli­darnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvaja­njem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska soli­darnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj. 

     Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i pre­usmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za če­tvrtinu.

     U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne ob­veznice, uredno toj istoj državi zaračunavali viso­ke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.

     No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i um­jesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.

     Kako oguliti državni proračun

     Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se po­čeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovin­skog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administra­tivnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom ri­zika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže doda­tak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji miro­vinskih fondova da ponovno ogule državni prora­čun i ugroze financijsku stabilnost državnih finan­cija.

     Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti vi­še ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate do­prinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ost­varuju pravo na mirovinu.

     Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.

     Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksi­malno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.

     No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. go­dine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska re­forma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osigu­ranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjeca­nje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?

 

     „Kupovanje“ s tuđim novcem

     Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 pos­to za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se dr­žava morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske drž­avne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glav­nicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!

     Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog no­sa ili interesa.

     S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljeni­cima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su iz­računali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodat­nog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.

     Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europ­ska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljeni­ka, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 mili­jarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevant­nim čimbenicima, akademskom zajednicom, stran­kama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će ban­ke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.