UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
stajališta! HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK?
Kad ministar obeća
Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto
Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav
Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podršku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.
Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?
Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ sljedeće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati isključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stupa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustavni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.
Čitaju kako NE piše
Stručnjaci iz financijskog kluba koriste metodologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upućeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema nikakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zašto se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na dalje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju onako kako njima paše.
U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim umirovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, utvrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina izdvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.
Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primjenom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavezna mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska solidarnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvajanjem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska solidarnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj.
Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i preusmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za četvrtinu.
U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne obveznice, uredno toj istoj državi zaračunavali visoke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.
No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i umjesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.
Kako oguliti državni proračun
Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se počeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovinskog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administrativnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom rizika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže dodatak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji mirovinskih fondova da ponovno ogule državni proračun i ugroze financijsku stabilnost državnih financija.
Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti više ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate doprinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ostvaruju pravo na mirovinu.
Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.
Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksimalno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.
No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. godine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska reforma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osiguranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjecanje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?
„Kupovanje“ s tuđim novcem
Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 posto za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se država morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske državne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glavnicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!
Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog nosa ili interesa.
S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljenicima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su izračunali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodatnog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.
Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljenika, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 milijarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.
Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevantnim čimbenicima, akademskom zajednicom, strankama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će banke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.