UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

I HRVATSKA STRANKA UMIROVLJENIKA PROGOVORILA:

Drugi stup treba barem zamrznuti!

 

-        Korist od drugog mirovinskog stupa imaju samo banke.

-        Znate li koliko ste uštedjeli za mirovinu u drugom mirovinskom stupu? Znate li tko upravlja vašim novcem? Znate li koliko zaradi onaj kome je to posao? Je li vas ikad itko upitao kako biste i gdje vi investirali svoj teško ušteđeni novac?

-          Mirovinski fondovi sve više postaju sami sebi svrha. Građani za njihovo funkcioniranje izdvajaju golem novac, a da zapravo ne znaju što se s njim događa i hoće li i kada imati koristi od njega. siivano Hreija

-        Za mirovinu od 1.000 kuna, koju bi umirovljenik primao nakon 65. godine života, za vrijeme rad­noga staža trebao bi uplatiti 300.000 kuna, a da bi to uspio uz prosječnu plaću u Hrvatskoj, tre­balo bi mu 88 godina!

-        Od 2004. do 2007. naknada za upravljanje iznosila je 1,2 posto. Kasnije je postupno padala, 2010. njezina je vrijednost bila 0,75 posto, a od 2013. HANFA ju je dodatno smanjila na 0,45 posto. Jednostavnom računskom operacijom ispada da nas je njihovo upravljanje koštalo više od 300 milijuna kuna samo prošle godine, a ukupno najmanje dvije milijarde!

-          Evo jedne sličice iz financijskog izvješća Erste plavog za 2013. godinu: kupili su novi automobil vrijednosti 366 tisuća ku­na.

-          Mirovinski fondovi ne odgovaraju nikome ni za uspjehe ni za neuspjehe. Jedini zadatak im je da ne odu previše u crveno, jer će u tom slučaju članovima morati nadoknaditi gubitak.

-       Niz stručnjaka godinama upozorava na neodrživost ovakvog modela, ali kao da u Hrvatskoj nikoga za to nije briga. U tre­nutku kada prvi stup grca u problemima, kada se država zadužuje i plaća skupe kamate, u najmanju ruku izgleda blesavo omogućiti financijskom sektoru ostvarivanje ekstra-dobiti koju svaki pojedinac, ako to želi, može sigurnije imati ako samo oroči novac u banci, pa da banke njemu plaćaju, umjesto obratno.

-       S jedne strane imate 3.000 zaposlenih u HZMO-u koji godišnje troše 380 milijuna kuna. S druge strane, u mirovinskim fon­dovima 200 zaposlenih ima na raspolaganju više od 200 milijuna kuna godišnje s tim da se taj iznos svake godine, una­toč smanjenim naknadama, povećava.

-    U mirovinske fondove odlaze milijarde kuna, ako im pribrojite kamate koje plaća država, iznos je još veći. Pritom nitko ne pita gdje se taj novac ulaže. Ispada kao da nikoga nije briga. U redu, naknade su odlukom HANFA-e nešto smanjene, ali činjenica je da se štednja troši i da se dečki iz fondova igraju našim novcem, koji banke oplođuju na svoj način.

-          Financijski sektor? Oni plijene kuće zbog 2.000 kuna neplaćenog anuiteta, nimalo ne brinući ni o vlasnicima ni o činjenici da kuća vrijedi puno više. Taj je sektor bešćutan, a naše mirovine su u njihovim rukama.

-          Drugi mirovinski stup trebalo bi barem na neko vrijeme zamrznuti, što bi omogućilo toliko potreban predah prvom stupu, s obzirom na to da je za isplatu mirovina godišnje potrebno 36 milijardi kuna, od čega 19 milijardi dolazi iz doprinosa (uz na­pomenu da se taj iznos već šestu godinu ne povećava), tako da nedostaje 17 milijardi.

-       Korist od mirovinskih fondova mogli bi imati isključivo oni, njih oko 30 posto, koji imaju višu plaću od prosječne. Svi osta­li ne mogu računati na pozitivan ishod, posebno stoga što nije došlo do očekivanog rasta gospodarstva i plaća, kako se najavljivalo 2002. godine, kada je sustav uveden.