UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Proslava Međunarodnog praznika rada u Sisku, sa suzama u očima 

Rijeke radnike su nestale     

     I članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske iz zagrebačkih podružnica otputili su se u jutro na 1. maj autobusom za Sisak, gdje su na prostoru Velikog Kaptola središnji prvosvibanjski prosvjed, pod motom „ZA spas industrije i radnih mjesta“, zajednički organizirale sve sindikalne središnjice - SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH. Gotovo dvije tisuće sindikalista, nezaposlenih i umirovljenika promarširali su sa stotinama zastava ulicama zamrlog gradića. 

     U gradu Sisku ostao je veliki broj radnika bez svojih radnih mjesta zbog propasti sisačke industrije, izgubljeno ih je čak tridesetak tisuća. Stoga je pružena podrška radnicima INA-e i kutinske Petrokemije, jer poučeni dosadašnjim slučajevima, i njima prijeti opasnost da budu zatvoreni, a da radnici dobiju  otkaz i završe na burzi. Istaknuto je to da Vlada ne čini dovoljno da bi zaštitila preostala poduzeća i da zapravo time pomaže uvozničkom lobiju na štetu hrvatskih radnika. 

     Za govornicom su se izmijenili  Mladen Novosel ( SSSH). Krešimir Sever (NHS), Vilim Ribić (MHS), Ozren Matijašević (HURS), Damir Jakuš (URSH), Antonija Petrović Mutavdžija (SSKH), Predrag Sekulić (INAŠ), Miroslav Brajenović (SING), Zvonimir Mikloš (Sindikat EKN, Rafinerija nafte Sisak) i Željko Klaus (Sindikat EKN-a, Petrokemija Sisak). 

     Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever naglasio je da je iz hrvatskih statistika nestalo 50.000 osoba, ali ih se ne može naći ni u kakvim drugim statistikama.  Jesu li oni naprosto brisani iz evidencije nezaposlenih zbog eventualno nekog nenamjernog propusta ili su iselili? Jedini je Sever naglasio da umirovljenici žive sve lošije, jer nema usklađivanja mirovina, te da se na sve načine nastoji na njima «uštedjeti», na njima ostavili svu stečenu «društvenu imovinu» kao dio svoje mirovinske štednje, a sada žive na rubu siromaštva. 

     Predsjednici sindikata osvrnuli su se na teško stanje u Republici Hrvatskoj  veliki broj nezaposlenih, veliki broj umirovljenika, zaduženost zemlje. Govornici su govorili vrlo emotivno o položaju radnika u Hrvatskoj, uz naglasak na stanje u gradu Sisku. Prisjetili su se da je nekad u Sisku bilo mnogo tvornica i poduzeća u „koje su se radnici slijevali na posao poput rijeke“ a sada su preostala  poduzeća  poput „krijesnica u noći“. 

     Kako se moglo čuti, u nikada čemernijim vremenima nije dočekan Međunarodni praznik rada. Hrvatskom je prohujao vihor devastacije, a okupljeni su došli poslati snažnu, jedinstvenu, ozbiljnu i odgovornu poruku. Došli su u predizbornoj godini, kada svakodnevno slušamo predizborne laži, poručiti: Spasite preostalu industriju u Hrvatskoj! Kritike su upućene svim dosadašnjim vlastima, a aktualna je ocijenjena najlošijom. 

   „U Sisak smo došli radnicima Ine poručiti kako moraju nastaviti rad i proizvodnju, govorio je Mladen Novosel, dok  ga je prekidalo skandiranje: Ne damo Inu, ne damo Inu… Nastavio je kako smo u Sisku da jasno kažemo kako Petrokemija ima perspektivu i mora opstati,  kako se mora sačuvati ovo malo industrije što je u Hrvatskoj ostalo, mora se sačuvati hrvatska pamet, hrvatska zemlja i hrvatsko more, poljoprivredu i turizam moramo spojiti kao prst i nokat i samo ćemo na taj način imati BDP u plusu, izlazak iz krize i moći ćemo imati Hrvatsku u kojoj će radnici moći živjeti od svojeg rada, a ne ići trbuhom za kruhom u svijet“. 

        Sindikalni povjerenici koji su u domovinskom ratu bili branitelji naglasili su da ni domovinski rat nije uspio uništiti naše gospodarstvo onoliko koliko ga je uspjela uništiti neodgovorna politika, koja nije štitila nacionalne interese, nego štiti interese stranih korporacija i banaka. 

  Sindikati ovoga puta nisu dijelili tradicionalni prvosvibanjski grah, niti su zabavljački željeli proslaviti svoj praznik nego su odlučili sredstva za tu  namjenu donirati SOS dječjem selu Lekenik.  

     Zašto su se umirovljenici okupljeni oko Sindikata umirovljenika Hrvatske pridružili i ovaj put prosvjednom obilježavanju radničkog praznika?  Iz solidarnosti i zbog interesa, umirovljeničkog i radničkog. Ako se privatizacijom uništilo na stotine tisuća radnih mjesta, ako upravo teče proces gašenja industrijskih i proizvodnih simbola hrvatskog uma i ruke – Željezara, Rafinerija, Imunološki, Petrokemija…tko će ostati raditi?   

     Parafrazirajući riječi Siniše Glavaševića, tko će ostati u ovom malom industrijskom gradiću, tko će ostati u Hrvatskoj. Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, dok nam oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati domovinu. Tko će uplaćivati doprinose i plaćati poreze? Tko će plaćati zdravstvo i mirovinsko, tko će pomoći siromašne i nemoćne, tko će nahraniti gladne? 

     Tko će čuvati naš grad, naše prijatelje, tko će Hrvatsku iznijeti iz mraka? 

     Zato je izaslanstvo SUH-a, na čelu s predsjednicom Jasnom A. Petrović koja je nosila zastavu naše europske udruge FERPA-e, te potpredsjednicom Biserkom Budigam,  solidarno diglo svoj glas i podržalo radnike.