UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Proslava Međunarodnog praznika rada u Sisku, sa suzama u očima 

Rijeke radnike su nestale     

     I članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske iz zagrebačkih podružnica otputili su se u jutro na 1. maj autobusom za Sisak, gdje su na prostoru Velikog Kaptola središnji prvosvibanjski prosvjed, pod motom „ZA spas industrije i radnih mjesta“, zajednički organizirale sve sindikalne središnjice - SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH. Gotovo dvije tisuće sindikalista, nezaposlenih i umirovljenika promarširali su sa stotinama zastava ulicama zamrlog gradića. 

     U gradu Sisku ostao je veliki broj radnika bez svojih radnih mjesta zbog propasti sisačke industrije, izgubljeno ih je čak tridesetak tisuća. Stoga je pružena podrška radnicima INA-e i kutinske Petrokemije, jer poučeni dosadašnjim slučajevima, i njima prijeti opasnost da budu zatvoreni, a da radnici dobiju  otkaz i završe na burzi. Istaknuto je to da Vlada ne čini dovoljno da bi zaštitila preostala poduzeća i da zapravo time pomaže uvozničkom lobiju na štetu hrvatskih radnika. 

     Za govornicom su se izmijenili  Mladen Novosel ( SSSH). Krešimir Sever (NHS), Vilim Ribić (MHS), Ozren Matijašević (HURS), Damir Jakuš (URSH), Antonija Petrović Mutavdžija (SSKH), Predrag Sekulić (INAŠ), Miroslav Brajenović (SING), Zvonimir Mikloš (Sindikat EKN, Rafinerija nafte Sisak) i Željko Klaus (Sindikat EKN-a, Petrokemija Sisak). 

     Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever naglasio je da je iz hrvatskih statistika nestalo 50.000 osoba, ali ih se ne može naći ni u kakvim drugim statistikama.  Jesu li oni naprosto brisani iz evidencije nezaposlenih zbog eventualno nekog nenamjernog propusta ili su iselili? Jedini je Sever naglasio da umirovljenici žive sve lošije, jer nema usklađivanja mirovina, te da se na sve načine nastoji na njima «uštedjeti», na njima ostavili svu stečenu «društvenu imovinu» kao dio svoje mirovinske štednje, a sada žive na rubu siromaštva. 

     Predsjednici sindikata osvrnuli su se na teško stanje u Republici Hrvatskoj  veliki broj nezaposlenih, veliki broj umirovljenika, zaduženost zemlje. Govornici su govorili vrlo emotivno o položaju radnika u Hrvatskoj, uz naglasak na stanje u gradu Sisku. Prisjetili su se da je nekad u Sisku bilo mnogo tvornica i poduzeća u „koje su se radnici slijevali na posao poput rijeke“ a sada su preostala  poduzeća  poput „krijesnica u noći“. 

     Kako se moglo čuti, u nikada čemernijim vremenima nije dočekan Međunarodni praznik rada. Hrvatskom je prohujao vihor devastacije, a okupljeni su došli poslati snažnu, jedinstvenu, ozbiljnu i odgovornu poruku. Došli su u predizbornoj godini, kada svakodnevno slušamo predizborne laži, poručiti: Spasite preostalu industriju u Hrvatskoj! Kritike su upućene svim dosadašnjim vlastima, a aktualna je ocijenjena najlošijom. 

   „U Sisak smo došli radnicima Ine poručiti kako moraju nastaviti rad i proizvodnju, govorio je Mladen Novosel, dok  ga je prekidalo skandiranje: Ne damo Inu, ne damo Inu… Nastavio je kako smo u Sisku da jasno kažemo kako Petrokemija ima perspektivu i mora opstati,  kako se mora sačuvati ovo malo industrije što je u Hrvatskoj ostalo, mora se sačuvati hrvatska pamet, hrvatska zemlja i hrvatsko more, poljoprivredu i turizam moramo spojiti kao prst i nokat i samo ćemo na taj način imati BDP u plusu, izlazak iz krize i moći ćemo imati Hrvatsku u kojoj će radnici moći živjeti od svojeg rada, a ne ići trbuhom za kruhom u svijet“. 

        Sindikalni povjerenici koji su u domovinskom ratu bili branitelji naglasili su da ni domovinski rat nije uspio uništiti naše gospodarstvo onoliko koliko ga je uspjela uništiti neodgovorna politika, koja nije štitila nacionalne interese, nego štiti interese stranih korporacija i banaka. 

  Sindikati ovoga puta nisu dijelili tradicionalni prvosvibanjski grah, niti su zabavljački željeli proslaviti svoj praznik nego su odlučili sredstva za tu  namjenu donirati SOS dječjem selu Lekenik.  

     Zašto su se umirovljenici okupljeni oko Sindikata umirovljenika Hrvatske pridružili i ovaj put prosvjednom obilježavanju radničkog praznika?  Iz solidarnosti i zbog interesa, umirovljeničkog i radničkog. Ako se privatizacijom uništilo na stotine tisuća radnih mjesta, ako upravo teče proces gašenja industrijskih i proizvodnih simbola hrvatskog uma i ruke – Željezara, Rafinerija, Imunološki, Petrokemija…tko će ostati raditi?   

     Parafrazirajući riječi Siniše Glavaševića, tko će ostati u ovom malom industrijskom gradiću, tko će ostati u Hrvatskoj. Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, dok nam oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati domovinu. Tko će uplaćivati doprinose i plaćati poreze? Tko će plaćati zdravstvo i mirovinsko, tko će pomoći siromašne i nemoćne, tko će nahraniti gladne? 

     Tko će čuvati naš grad, naše prijatelje, tko će Hrvatsku iznijeti iz mraka? 

     Zato je izaslanstvo SUH-a, na čelu s predsjednicom Jasnom A. Petrović koja je nosila zastavu naše europske udruge FERPA-e, te potpredsjednicom Biserkom Budigam,  solidarno diglo svoj glas i podržalo radnike.