UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 STAJALIŠTA: MIROVINSKI DODATAK ZA SVE UMIROVLJENIKE?  

 

Ministar i bankari opet bi zagrabili u prvi mirovinski stup  

 

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav  

 

            Sve je više upita budućih umirovljenika da li imaju ili će imati prvo na tzv. mirovinski dodatak. Iako je Zakonom o mirovinskom osiguranju, kao i Zakonom o dodatku na mirovinu sve objašnjeno, stvorena je zbrka zbog sve češćih najava od  strane nekih vrlo visoko pozicioniranih dužnosnika (ministra Mrsića i drugih) kako će se taj dodatak primjenjivati na sve „kada za to budu ostvarene ekonomske mogućnosti“. Poznato je da bankarski lobi na čelu sa Svjetskom bankom već godinama zagovara „pravednost“ za one koji štede u drugom mirovinskom stupu, tj. da država i „njihovim“ umirovljenicima da dodatak. 

 

            Prema Zakonu o dopuni zakona o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN broj 114/11) utvrđeno je da se dodatkom na mirovinu korigira mirovina svim umirovljenicima koji su stekli  uvjete za  mirovinu od 1999. do 2010. godine. Dodatak od 4% određen je za umirovljenike koji su stekli uvjete za mirovinu s 31.12.1999., sa po 3% rasta po godini, do 27% za umirovljenike koji su stekli uvjete za mirovinu s 31.12.2010. i dalje.  

 

            Dakle svi  osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu poslije 2010. godine  i koji su mirovinu ostvarili samo iz I. mirovinskog stupa, imaju pravo na  dodatak od 27% na ostvarenu mirovinu. 

 

Zagovaranje Svjetske banke 

 

            S obzirom da su 2008. nastupile krizne godine, postojao je opravdani strah  umirovljenika da bi Bruxelles, pod pritiskom  Svjetske banka, mogao  zatražiti da se dodatak od 27% ukine. Radi toga su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Hrvatska stranka umirovljenika glasno zahtijevali da se dopunom Zakona o mirovinskom osiguranju uredi da  dosadašnji dodatak  na mirovinu  postaje sastavni dio mirovine i to prije nego Hrvatska postane punopravnom članicom EU-a. 

 

            Konačno je u studenom 2011. godine  dodatak na mirovinu postao sastavnim dijelom mirovine, no tad je započeo pritisak Svjetske banke i banaka u zemlji da se dodatak proširi i na buduće umirovljenike koji su uključeni u II. mirovinski stup. No,  prema Zakonu o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 79/07), što i naziv zakona kaže, osiguranici koji mirovinu ostvaruju iz I. i II. mirovinskog stupa nemaju pravo na dodatak od 27%.  

 

Povratak u prvi mirovinski stup 

 

Najgore su prošli oni koji su u trenutku uvođenja drugog mirovinskog stupa imali od 40 do 50 godina i bili bez pristanka uključeni u taj stup, jer je s obzirom na vrlo kratko vrijeme kapitalizacije njihove štednje, razina njihovih mirovina iz II. stupa vrlo niska. Prvi osiguranici koji su ostvarili mirovinu iz I. i II. mirovinskog stupa 2008. godine bili su razočarani s visinom mirovine, jer im je bila niža za 25 do 30% nego što bi bila da su je ostvarili samo u I. mirovinskom stupu.  

 

            Radi toga su  SUH i HSU tražili da se Zakon o mirovinskom osiguranju promijeni u dijelu kojim se omogućava osiguranicima te dobne skupine koji su stekli pravo na mirovinu,  a izabrali su dragovoljno II. stup, kako bi se mogli  vratiti u I. mirovinski stup, ako im je to s naslova ostvarene mirovine povoljnije.        

 

            U  studenom 2011. godine dopunom Zakona o mirovinskom osiguranju dana je mogućnost takvog povratka, pa su oni koji su se vratili (a to su bili zapravo – svi) ostvarili i pravo na uvećanje od 27%. 

 

            I gle, sada su se ministar Mrsić te predstavnici mirovinskih fondova i njihovi lobisti zagalamili kako bi se svim osiguranicima, dakle i onim koji su 2002. godine imali manje od 40 godina, trebao dati dodatak danom stjecanja uvjeta za mirovinu. 

 

            Prvo, za sve  osiguranike koji su se zaposlili poslije 2002. godine nema nikakvog osnova  za korekciju njihove  buduće mirovine nakon 30 do 40 godina rada, i to za postotak utvrđen kao svojevrsnu kompenzaciju zbog neredovito usklađivanja mirovina   prije 1999. godine, te prenisko utvrđenu prvu aktualnu vrijednost mirovine. Ti osiguranici su stupili u svijet rada kada je sadašnji model već bio u funkciji.  

 

Ideja na klimavim nogama 

 

            Drugo, za osiguranike koji su bili zaposleni prije uvođenja reforme 2002. godine postoji eventualna mogućnost korekcije, ali isključivo proporcionalno godinama rada prije 2002. godine i uplatama punog doprinosa  od 20%  u I mirovinski stup, ali ne više od 9% (korekcija  za umirovljene 2001. godine). 

 

            To je maksimalni postotak do kojeg bi se mogao primijeniti institut mirovinskog dodatka, iako držimo da je i takva mogućnost na „klimavim nogama“.

 

            Kako smo rekli, model davanja dodatka od 27% svim umirovljenicima „pravedno i ravnopravno“ zagovaraju predstavnici fondova i njihovi  lobisti, s nakanom da smanje rupu zbog očekivano nižih mirovine iz drugog stupa.  

 

            Sadašnji hvalospjevi o bajnoj mirovini koja će poslije 2060. godine iznositi 70% prosječne plaće, mogu progutati samo naivci. Svako lobiranje  na tako dugi rok, jednostavno  nije moralno i kršćanski  prihvatljivo. Kako se može uvjeravati  osiguranika s minimalnom plaćom, nesigurnim poslom da štedi u drugom stupu, kad je jasno da je to isplativo samo onima s plaćama daleko višima od prosječne. A naši naivci s plaćama ispod prosjeka, završit će na košti u kontejnerima.