UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Sindikat umirovljenika Hrvatske poziva

ministra Miranda Mrsića da podnese ostavku! 

 

     Glavni odbor Sindikata umirovljenika Hrvatske na svojoj 5. sjednici održanoj u srijedu 25. ožujka 2015. godine u Zagrebu, upućuje javni poziv ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću da hitno podnese neopozivu ostavku i spasi hrvatske radnike i umirovljenike svojeg neznanja, nemara i neodgovornosti.

 

1. Relativna vrijednost hrvatskih mirovina prema općim propisima dotaknula je dno, jer je u siječnju ove godine pala na samo 39,17 posto udjela u prosječnoj plaći (2.238 kn/5.716kn): čime je među državama u okruženju pala na samo dno, a pri dnu je u EU.

 

Prema Konvenciji o minimalnim standardima u socijalnoj sigurnosti br. 102 Međunarodne organizacije rada, 40 posto udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći se smatra donjom granicom koju zemlja potpisnica konvencije ne bi smjela priječi.  Prema Konvenciji br. 128 taj je minimum podignut na 45 posto. SUH će prijaviti RH Međunarodnoj organizaciji rada zbog kršenja konvencije 102 i međunarodnih minimalnih standarda.

 

2. Mirovine u Hrvatskoj su zamrznute od 2013. godine, jer u 2014. godini nije bilo usklađivanja.

 

Ministar je čvrsto obećavao kako će se 2013. ukinuti švicarska formula i uvesti varijabilni model usklađivanja 70 : 30, u korist povoljnijeg rasta (indeks plaća, indeks cijena). Međutim, ministar je prevario radnike i umirovljenike te zadržao i švicarsku formulu, zbog čega nije bilo usklađivanja. Time nastavlja posao siromašenja starijih osoba, a to je po svjetskim kriterijima jedan od osnova za adekvatnost mirovina.

 

3. Za vrijeme mandata ovog ministra jedna trećina osoba starijih od 65 godina je ušla u zonu siromaštva i socijalne isključenosti, što je dvostruko više od prosjeka članica EU. Kao posljedica siromaštva, glad i izolacija starijih osoba su hrvatska svakidašnjica.

 

Čak 23,4 posto Hrvata starijih od 65 godina su siromašni, dok je postotak siromašnih žena te dobne skupine dosegao 26,6 posto. Više od 50 posto žena u samačkim domaćinstvima su siromašne. Zašto Ministar ne nađe odgovor na pokazatelje kako Mađarska ima samo 4,4 posto, Češka 5,8 posto, a Slovačka 6,0 posto siromašnih starijih osoba?

 

4. Samo u godinu dana, sa 2013. na 2014., Hrvatska je u ekonomskoj sigurnosti starijih osoba prema indeksu Global Age Watcha pala za 26 mjesta te zasjela na besramno nisko 67. mjestu (život starijih stanovnika npr. Bjelorusije, Tadžikistana, Bangladeša i Paragvaja je kvalitetniji).

 

Hrvatska je nisko rangirana u području adekvatnosti i sigurnosti prihoda i stope zaposlenosti starijih, te ima najvišu stopu siromaštva starijih u užoj regiji. Jedino po zdravstvenim indikatorima je iznad prosjeka regije.

 

5. Ministar je inzistirao na zadržavanju najniže stope doprinosa za javni stup međugeneracijske solidarnosti od samo 15 posto (na dnu smo EU), kako bi eventualno opet oduzeo iz tog stupa nekih novih 5 posto doprinosa  i dao ih na upravljanje (inozemnim) bankama.

 

Ministar nije dopustio otvaranje javne rasprave o mirovinskom sustavu, već je isključivo inzistirao na promicanju neoliberalnih reformskih zahvata, omogućavajući čak inozemnim bankama da sastavljaju nacrte zakona koji im pogoduju. Također, ministar nije dozvoljavao pokretanje rasprave o transformaciji drugog obveznog mirovinskog stupa kapitalizirane štednje u dobrovoljan, kako su to riješile Češka, Slovenija, Poljska, Slovačka i Mađarska, dok su sve druge bivše socijalističke zemlje drugi stup zamrznule. Ministar je javnosti kontinuirano prikrivao podatke o visokim tranzicijskim troškovima i troškovima upravljanja drugim mirovinskim stupom, kao i o njegovoj rizičnosti, te je time također ugrozio sadašnje i buduće umirovljenike. Pri tom je ministar bezočno uvjeravao npr. beneficirane djelatnike (policajce, vatrogasce itd.) kako je njima sigurnije štedjeti samo u prvom stupu, a sve to na nagovor i u korist bankarske industrije kojoj je odgovaraju „štediše“ s  kratkim beneficiranim stažem.

 

6. Ministar je dopustio da se bez valjane metodologije i analitičkih podloga diskriminira kategorija umirovljenika po posebnim propisima iz članka 80 Zakona o mirovinskom osiguranju, kojima su bez kvalitetnih i osnovanih obrazloženja „razrezani“ nerazumljivi koeficijenti. Pri tom ministar nije predložio da se doista ukinu npr. povlaštene mirovine saborskih zastupnika.

 

Na temelju takvih koeficijenata koji ne odgovaraju činjeničnom stanju ministar je dopustio da se ovih dana donese na tisuće rješenja o  razdvajanju mirovine ostvarene prema posebnom propisu na dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu i dio mirovine ostvaren na temelju „radnog staža“, a sve kako bi se moglo primijeniti različite modele usklađivanja mirovina. Pri tom obmanjuje javnost kako  itko neće trpjeti posljedice, dok je posve jasno da će se provoditi različiti modeli usklađivanja za takve „razdvojene“ dijelove mirovina, pa i za braniteljske, rudarske, pomorske, policijke itd.

 

7. Ministar već više od godine dana zabranjuje svojim podređenima u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da na svojim web stranicama objavljuju točne podatke o prosječnoj mirovini, kao i o njezinu udjelu u prosječnoj plaći. Tako Ministar naređuje da se kao prosječne starosna mirovina službeno iznosi 3.381,53 kn, a njen udjel u prosječnoj neto plaći u Republici Hrvatskoj za prosinac 2014.(5.716 kn) da iznosi 59,16%. U stvarnosti je prosječna mirovina 2.238,85 kn, a njezin udjel u neto plaći samo 39,17 posto!

 

Predstavnici umirovljeničkih udruga pismeno su zatražili na Nacionalnom vijeću da se u službenim statistikama HZMO-a navodi točne, a ne lažirane podatke, ali ministar više voli – lijepe brojke.Koji je, međutim, cilj ministra kad lažira službene statistike? Da iznudi prihvaćanje daljnjeg smanjenja prava umirovljenika? Teško, jer još jedino što nije uspio realizirati u svojoj neoliberalnoj agendi je potpuno ukinuće prijevremenih mirovina. Sve ostalo je obavio po želji lobija financijske industrije.Valjda misli da takvim „statistikama“ prikriva neuspješnost svog inzistiranja na daljnjoj privatizaciji mirovinskog sustava i individualizaciji rizika starosti, kojim je hrvatske umirovljenike doveo do dna bijede.

 

Iz gore pobrojanih, ali brojnih drugih razloga, te uz svo razumijevanje potrebe za promišljanje održivosti, ali i adekvatnosti mirovinskog sustava, Glavni odbor Sindikata umirovljenika Hrvatske smatra da je ministar Mirando Mrsić osramotio svoju Vladu, ugrozio radnike i umirovljenike, te slijedeći neoliberalnu socijalnu politiku učinio ozbiljan otklon od socijalno pravedne preraspodjele bogatstva. Ovo je greška, s obzirom da će posljedice tog zaokreta – povećanje nejednakosti u prihodima, slabljenje mreža socijalne sigurnosti i porast siromaštva – na duži rok povećati nejednakost u prihodima i zdravlju. I jednakost u smrti.   

 

                                                                                                  Jasna A. Petrović,

                                                                                                  predsjednica SUH-a

                                                                                                                                                                 

                                                                                                    Zagreb 25. ožujka 2015