UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako smo spašavali javno zdravstvo i ostali živi

 

Piše: Jasna A. Petrović

            Na „dnevnom redu“ svih umirovljeničkih razgovora je zdravlje i zdravstvo. I tu ništa nije čudno, jer sa zubom vremena svatko osvijesti tu temu. No, kako je i Hipokrit rekao – ozdravljenje ovisi od vremena, ali nekad i od prilike. Izgubljen u prijevodu mogao bi se naći smisao ove poruke, a to je kako je odgovornost za rizik bolesti društveno pitanje i društvena odgovornost.

            Još početkom prošlog stoljeća jedan ugledni hrvatski sin je zasadio gabarite javnog zdravstva. Andrija Štampar je izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijaldemokratske „vjere“ postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Ipak, spasio je javno zdravstvo i definirao socijalnu medicinu kao one koje služe narodu. Štampar je tako, poput zdravstvenih djelatnika koji nerijetko, zajedno sa sindikatima i umirovljenicima, protestno šeću europskim gradovima, vizionarski rekao stotinu godina ranije: Zdravstvo nije na prodaju!

            No, iako hrvatska vlada promovira na sva zvona više neoliberalni, no socijaldemokratski, koncept razvitka, jedna je presudna priča s mogućim teškim posljedicama relativno šutke „preživjela“ ljeto 2013. godine, a Sindikat umirovljenika Hrvatske je imao u tom scenariju aktivnu ulogu u spašavanju javnog zdravstva. No, čini se da je danas popularnije blatiti po medijima sadašnjeg ministra zdravstva, a tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nego prepoznati neke njegove strateški presudne poteze. Tada spašavanje „državnog“ dopunskog osiguranja kao važnog segmenta opstanka javnozdravstvenog sustava, a kasnije izdvajanja zdravstvene kune iz državne riznice.

U nas 60% stanovništva ima osiguranje na temelju kojeg je oslobođeno od participacije, uglavnom preko HZZO-a. Za trećinu osiguranika država pokriva naknadu za osiguranje. Mjesečni trošak osiguranja iznosi oko 70 kuna. Nadležna tijela potvrdila su da je sustav osiguranja ranjiv jer je među osiguranicima velik udio starijih osoba (s najvišim troškovima za zdravstvenu skrb), međutim, unatoč toj „nepovoljnoj strukturi“ i „balastu staraca“, sustav ostvaruje dobit unatoč toj nepovoljnoj strukturi. Tako danas piše u izviješću Europske komisije, koja ipak dodaje da je problematična dominantna uloga HZZO-a na tržištu dopunskog osiguranja. HZZO je javna institucija i stoga se financijski rizik povezan s proizvodom dopunskog osiguranja (iako trenutačno ostvaruje dobit) zapravo prebacuje na državu. Postoje planovi za izdvajanje dopunskog sustava, ali ne i za promjene pokrića. Tu ćemo morati stati u obranu.

            Potrebe za zadovoljavanjem zdravstvenih i socijalnih potreba starijih ljudi su uvijek veće od mogućnosti, to je točno. No u trenutku kad je privatizacijska „adžaja“ nabrusila zube i odlučila preuzeti biznis dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, 28. kolovoza 2013. godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je javno i glasno poručio: „Držimo da je dobro da u okviru HZZO-a opstane subjekt koji će, uz privatne i ine osiguravatelje, i dalje pružati uslugu dopunskog osiguranja, jer se u području mirovinskog i zdravstvenog osiguranja potvrdilo kako su takva - većinski državna, javna, osiguranja nerijetko manje diskriminirajuća spram starijih osoba i umirovljenika, što je vidljivo i temeljem uvida u ponudu hrvatskog tržišta dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja.“

            Iako je u tom trenutku trebalo „amenovati“ nemalo mjesečno povećanje od 20 kuna za policu većine umirovljenika, i iako smo od nekih dijelova umirovljeničke populacije dobili po nosu, mi smo sudjelovali u spašavanju javnog zdravstva u srazu s velikim imenima financijske industrije, bankama i osiguravajućim društvima, i – preživjeli smo. Primijetili smo da različita privatna zdravstvena osiguranja, koja nude dodatno osiguranje, ne osiguravaju npr. starije od 70 godina ili imaju posebne povišene tarife za seniore. To nije bio SUH-ov izbor.

            A financijski lobi je lagao gdje je stigao, tvrdio kako je Europska komisije naredila da se dopunsko osiguranje kao dobrovoljno prepusti isključivo privatnom tržištu, no primjer Slovenije koja je, ne po naredbi EU, već vlastitom izboru privatizirala dopunsko, govori kako je hrvatski izbor bio – ispravan. Već danas bi stariji umirovljenici plaćali dopunsko privatnim osiguravateljima puno više no što je pod kapom javnog zdravstva.

            Tako smo spasili međugeneracijsku solidarnost i u zdravstvu, kao što je branimo i u mirovinskom sustavu, ma što ponekad i premijer govorio. Na tragu slogana Svjetske zdravstvene organizacije potvrđujemo kako su „zdrave, aktivne starije osobe važan resurs svojim obiteljima, zajednici i ekonomiji cjelokupnog pučanstva. Zaštita zdravlja starijih osoba glavni je pokazatelj napretka ili propusta za zaštitu zdravlja cjelokupnog stanovništva“.