UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IZVJEŠTAJ IZ POTEMPKINOVIH SELA*

Tko i zašto pljuje po umirovljenicima?

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

„Imamo prevelik udio starog stanovništva, a zastrašujuće je da je samo 17 posto ljudi u Hrvatskoj ispunilo uvjete za mirovinu. Ostalih 83 posto zapravo ne prima mirovine nego je riječ o socijalnim transferima. Isplata mirovina iz proračuna ključni je problem hrvatskog proračuna“ – kazao je Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb na Okruglom stolu biznismena 2012. godine. To je čovjek koji je poznat po tome što je, kao ministar financija, 1995. godine doveo u Hrvatsku Josea Pineru, ministra u vladi čileanskog diktatora Pinocheta, kako bi u Opatiji promovirao odvajanje države od mirovinskog sustava. Zgodan mirovinski koncept potpune privatizacije mirovinskog sustava kakav ne postoji u Europi, te kojega se odrekao čak i Čile.

No, najgore je što ovaj bivši ministar i vječni bankovni menadžer talijanskog Gruppo Intesa, naprosto laže kad kaže kako je samo 17 posto pravih umirovljenika u Hrvatskoj, mada nikome nije jasno na što se odnosi taj postotak i jesu li po njemu pravi umirovljenici oni koji su umirovljeni s 40 godina staža? Te bi se njegove metke u srce umirovljenika lako zaboravilo da oni ne nastavljaju živjeti u usmenoj i internetskoj predaji. A sada ih ponavlja i Europska komisija. Pa da vidimo što je točno.

U Hrvatskoj je 44,66 posto tzv. starosnih umirovljenika koji imaju vrlo nizak uvjet ostvarenog staža, od samo 15 godina (SUH je predlagao da se odmah podigne na 20 godina, ali uz usporedno uvođenje tzv. naknade za starost građanima koji su stariji od 65 godina i ne steknu pravo na mirovinu). Ti starosni umirovljenici imaju prosječni staž od 31 godine i 8 mjeseci te ostvaruju prosječnu mirovinu od 2.480,17 kuna, odnosno 78 kuna po godini. Istodobno tzv. prijevremeni starosni umirovljenici, kojih je samo 14,2 posto, te za koje je uvjet staža daleko viši (35 godina za muškarce, a ove godine 31 godina za žene), imaju godinu rada plaćenu samo 65,4 kuna!

Hajka na prijevremene umirovljenike je suluda, jer upravo oni daleko više i dulje uplaćuju u mirovinski fond. Ne samo da su penalizirani trajnim odbitkom, već je jedino njima ustegnuto pravo rada. Što bi se još moglo napraviti? Zabraniti bilo kakvo prijevremeno umirovljenje? Nije li to totalna glupost u zemlji s toliko niskom stopom radne aktivnosti starijih radnika i s toliko visokom stopom nezaposlenosti mladih? Je li onda u pravu Europska komisija kada kaže da je u RH previše prijevremenih mirovina? Nije li previše starosnih mirovina stečenih uz minimalne uvjete (prekratak broj godina rada) ili, pak, uz posebne propise i uvjete (oko 100 beneficiranih zanimanja)? Nije li previše invalidskih umirovljenika koji čine čak petinu svih umirovljenih u RH (20,26%)?

Rodonačelnik takve lažirane harange na umirovljenike je, vjerovali ili ne, osobno ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. On je svojim podređenima u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dao striktne upute kako kao prosječnu mirovinu u RH na web stranice i u službene spise trebaju stavljati samo onu koju su ostvarili umirovljenici koji su umirovljeni s 40 i više godina radnog staža. Tako Ministar naređuje da prosječne starosna mirovina službeno iznosi  3.381,53 kn, a njen udjel u prosječnoj neto plaći u Republici Hrvatskoj za prosinac 2014. (5.716 kn)iznosi 59,16%. E, kad bi bilo tako, bilo bi super. No, prosječna mirovina u RH za taj isti mjesec iznosi samo 2.238,85 kuna, što znači da njezin udjel u prosječnoj neto plaći iznosi samo 39,2 posto! Znači, pali smo ispod 40 posto, što je prema konvenciji br. 102 Međunarodne organizacije rada minimalni standard relativne vrijednosti mirovine. Bravo, Ministre.

Predstavnici umirovljeničkih udruga zatražili su na Nacionalnom vijeću da se u službenim statistikama navodi točne, a ne lažirane podatke, ali ništa od toga. Ministar je izmislio, baš istom logikom kako je to u drugom slučaju učinio Božo Prka, neku ružičastu stvarnost. Ako laže domaćoj javnosti, ne može lagati europskoj, pa je tako u službenim Eurostatovim tablicama vidljivo da Hrvatska ima vrlo nisku relativnu vrijednost mirovine (dakle, mjerenu prema udjelu u prosječnoj plaći), pa je tako dospjela na četvrto mjesto od dna.  Potempkinova sela ipak ne žive u Briselu.

Koji je cilj Ministrovog lažiranja službene statistike? Da iznudi prihvaćanje daljnjeg smanjenja prava umirovljenika? Teško, u svojoj neoliberalnoj agendi jedino još nije uspio realizirati potpuno ukinuće prijevremenih mirovina. Sve ostalo je obavio po želji lobija financijske industrije. Sigurno ga zahvalno tapšaju po ramenu. Sad još treba uvjeriti umirovljenike da imaju mirovine za trećinu više nego što imaju, te javnost da „pravih umirovljenika“ ima manje od dvadeset posto, pa će Ministar postati Uspješni Ministar. Tako će prikriti da je upornim inzistiranjem na daljnjoj privatizaciji mirovinskog sustava i individualizaciji rizika starosti hrvatske umirovljenike doveo do dna bijede, što, gle čuda, pokazuju neke europske i svjetske statistike.

Zar ne bi odmah trebao dati ostavku ministar za čijeg mandata svaki treći stanovnik Hrvatske stariji od 65 godina postane – siromašan i socijalno isključen? Zar ne bi trebao pokunjeno otići ministar kojemu je Hrvatska po ekonomskom statusu starijih osoba u godinu dana na svjetskoj ljestvici pala za 26 mjesta, te je sada prema indeksu Global Age Watcha za 2014. godinu zasjela na besramno nisko 67. mjesto, dok je život starijih stanovnika npr. Bjelorusije, Tadžikistana, Bangladeša i Paragvaja - kvalitetniji.

No nije Mrsić jedini. Eto dr.sc. Predraga Bejakovića s Instituta za javne financije koji srčano analizira kako je pravih umirovljenika (onih s 40 godina radnog staža?!) samo 13 posto, kao da su se oni s manje staža sami umirovili, a ne po važećim zakonima. Taj znanstvenik stalno zagovara drugi mirovinski stup, a sada priznaje kako će mirovine i s tim stupom padati.

Eto i vanzemaljca dr.sc. Gojka Bežovana, profesora socijalne politike, koji ovih dana poručuje: „Povećavanje mirovina ide iz državnog proračuna. Novac iz državnog proračuna, vidite, pripada svim građanima ove zemlje, a ne samo umirovljenicima. To sam osporavao s najokorjelijim predstavnicima umirovljeničkih udruga. Novac iz  proračuna trebalo je koristiti za aktivne mjere politike zapošljavanja kako bi se tim zadržalo i integrirao dio ljudi koji ulaze na tržište rada i kako ne bi imali dualni sustav. Mi imamo dualni sustav. Imamo građane koji imaju prava, a to su umirovljenici i čija se prava nezakonito povećavaju jer se mirovine trebaju povećavati temeljem načela uzajamnosti i solidarnosti - ako padaju zarade, ako se smanjuje broj zaposlenih, s kime su oni solidarni?  Oni su solidarni s ljudima u politici koji na takav način kupuju njihove glasove, koji njima trguju.“ I zato Bežovan traži zamrzavanje mirovina, odmah.

Što reći nego: Bežovana za Ministra! Tko kaže da se najgore moguće već zbilo. Tko kaže da ne može i gore.

*Potemkinova sela izraz za nešto što postoji samo kao privid i opsjena. Ova metafora nazvana je po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu koji pored puta dao izgraditi lažna sela-kulise, s lažnim seljacima (manekenima), pastirima i stadima, kako bi obmanuo caricu Katarinu lažnom slikom brze i uspješne obnove.