UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SISANJE DRŽAVE: Koliko su zaradili mirovinski fondovi u 2014. godini?

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

U glasilu Sindikata umirovljenika Hrvatske stalno smo pratili što se dešava  sa sredstvima drugog  mirovinskog stupa, odnosno obvezne kapitalizirane individualne štednje, kakvi su prinosi i prognoze.

Naime, otkad je od 20 posto mirovinskog doprinosa 2002. započelo izdvajanje 5 posto doprinosa za tzv. drugi mirovinski stup, taj se iznos prepušta na upravljanje četirima mirovinskim fondovima osnovanim pri inozemnim bankama koje su otkupile bivše hrvatske banke (Zagrebačka, Privredna, Reiffeisen i Erste). Osobito je važno steći uvid u poslovanje fondova nakon prošlogodišnjih zakonskih promjena i donošenja Zakona o obveznim mirovinskim fondovima koji je stupio na snagu 8. veljače 2014., ali je primjena započela u ljeto.

Naime, do 7 kolovoza 2014. godine svaki osiguranik drugog mirovinskog  stupa   njih  1.694.332 osoba, mogao je izabrati  kategoriju rizika  za svoja sredstva povjerena jednom od četiriju dobrovoljnih mirovinskih fondova i to: „A-agresivni“, „B-umjereni“ ili „C-konzervativni“. Članovi bilo kojeg od fondova koji se do 21. kolovoza nisu opredijelili ni za  jednu kategoriju rizika, automatski su  raspoređeni u „B-umjerenu“.

Umjereni „B“ rizik znači da se najmanje 50% neto imovine fonda  mora ulagati u  obveznice Republike Hrvatske, članica EU ili članica OECD, a 35% neto imovine u dionice hrvatskih tvrtki, tvrtki članica EU ili OECD zemalja.

Kako je od ukupnog broja osiguranika  drugog mirovinskog stupa  samo 7.021 osoba ili 0,4% promijenio kategoriju rizika, i to kategoriju „A“ odabralo je 4.704 osiguranika, a kategoriju „C“ odabrale su 2.317 osiguranika, svi ostali odnosno 99,6 posto su raspoređeni  u kategoriju „B“.

Tako mali odziv dokaz je velikog nepovjerenja i osjećaja nesigurnosti zaposlenih prema drugom mirovinskom stupu, uz svu silnu propagandu banaka za rizičnije fondove, jer je rezultat manji od statističke pogreške!

Sputani državnim obveznicama?

Što je bilo razlogom (skupih) zakonskih izmjena vezanih uz drugi mirovinski stup, koje je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, recimo to otvoreno, izradilo prema prijedlogu modela koji je još prije tri godine na svojim web stranicama objavilo RBA mirovinsko društvo? Glavni zahtjev mirovinskih fondova i promicatelja drugog mirovinskog stupa bila je „obrana“ slobode ulaganja, jer da ih obveza ulaganja u državne obveznice od 70 % sputava. Tvrdili su da se premalo zarađuje na fondovima samo zato jer nemaju punu slobodu investiranja, pa su se ponadali kako će Hrvati nasjesti i prihvatiti da se 50 posto ulaže u dionice.

Detaljnije, prema izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima razlike u rizičnosti kategorija su bile sljedeće: kategorija A - najmanje 30% u obveznice, a najviše 50% u dionice; kategorija B - najmanje 50% u obveznice, a najviše 35%  u dionice te kategorija  C   najmanje 70% u obveznice, a zabranjeno ulaganje u dionice.

Zašto se agresivniji modeli s širokim pravom ulaganja u dionice smatraju rizičnijima? Zato što su „bankarski“ mirovinski fondovi skloni ulaganju u dionice vlastitih portfelja, pa su tako izgubili ili smanjili vrijednost svojih ulaganja u različite hrvatske firme (npr. Magma, Ingra, Nexe, Luka Ploče, Centar banka, Credo banka). I inače, ulaganje u dionice se smatra rizičnijim nego li ulaganje u državne obveznice, jer su one u pravilu stabilnije (s izuzetkom npr. Grčke).

Lagodna „sisa“ majke države

Kako su se fondovi ponašali 2014. godine? Svi fondovi zadržali su ipak sigurnu „sisu“ majke države pa se nisu rastrčali po europskim tržištima kapitala, nego su lagodno uložili više od 71%  imovine u hrvatske obveznice i  prihodovali oko 8 milijarda kuna. Dakle, oni kupuju hrvatske državne obveznice i naplaćuju svoje ogromne plaće i bonuse kroz prinose od te iste države. Pošto su kamate za zaduživanje Hrvatske dosta visoke, tako su imali dobar prostor za financijske transakcije.

Prema podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) za 2014. godinu  mirovinski su fondovi u „B“ kategoriji (čak 99,6% osiguranika drugog mirovinskog stupa!) ostvarili prosječni prinos od 11,36%. Moglo bi se čestitati, kad bi taj rezultat bio postignut zaslugom fond-menadžera, a ne isisavanjem iz državnog proračuna.

Ipak, stanovite razlike ukazuju da su neki poslovali uspješnije, a neki lošije. Stoga bi osiguranici u nekim fondovima trebali hitno iskoristiti mogućnost prijelaza u fond koji ima više prinose. Primjerice,  prošle su godine po fondovima ostvareni sljedeći prinosi: Raiffeisen  fond je bio najuspješniji sa 12,7% prinosa, na drugom mjestu fond AZOMF (Zagrebačka) sa 11,32 posto, slijedi PBZ/CO fond sa 10,20%, te Erste Plavi sa još manje – 10,12% prinosa.

Očito je krenulo RBA fondu, jer je u ukupnoj stopi prinosa iz državnih obveznica od osnutka zauzimao drugo mjesto sa 5,90%, iza 6,05% fonda Zagrebačke banke. Na trećem mjestu je bio Erste Plavi fond sa 5,12 posto, gotovo izjednačen s prinosom od 5,10% PBZ banke. U svakom slučaju, zaposleni nisu ponajbolje upućeni u takve informacije, pa zapravo i nema prijelaza osiguranika između fondova.

Zašto treba ukinuti drugi stup?

Ako se iskreno i sveobuhvatno pogleda šire, ukupan mirovinski sustav tada se može vidjeti koliko drugi mirovinski stup u ovom trenutku ugrožava državni proračun, ali i isplatu mirovina postojećim umirovljenicima i to kako zbog smanjenja doprinosa s 20% na 15%  od 2002. godine te  povrata u prvi mirovinski stup svih osiguranika koji su zbog dobi ili drugih zakonskih mogućnosti (npr. zaposleni s beneficiranim stažem) imali mogućnost odabira kada steknu uvjet za mirovinu, Tu mogućnost do sada su koristili svi!

Ako se konačno ne ukine postojeći model drugog mirovinskog stupa kao obveznog, broj umirovljenika koji terete proračun počet će se smanjivati tek poslije 2020. godine prirodnim putem, odnosno povećanjem broja zaposlenih, a tek 2027. godine kada u mirovinu počnu odlaziti i zaposleni koji su izdvajali u drugi stup.

Sada, kad se od mirovinskih doprinosa više od 5-6 milijardi kuna godišnje uplati u drugi obavezni mirovinski stup i kad se za toliki iznos država mora dodatno zaduživati da bi isplatila mirovine, normalno je da  postoji  debalans u mirovinskom sustavu.

Takvog debalansa, i manjka u mirovinskom fondu ne bi trebalo biti, uz određene uvjete. Naime, ako se vrati 5% doprinosa i sve oduzeto iz drugog stupa u prvi stup (a riječ je o ukupno više od 66 milijardi kuna!); ako se sve osiguranike iz prvog stupa vrati u prvi mirovinski stup; ako drugi stup postane dragovoljan, a ne obavezan; ako se uvede red u područje plaća i doprinosa; te izuzmu svi osiguranici koji ostvaruju mirovinu po posebnim propisima,  tada će stanje u mirovinskom sustavu biti – održivo.

Čini se da nitko od postojeće vlasti nema za to snage ili znanja, ni političkog interesa, već se dalje propagira neoliberalni model individualne kapitalizirane štednje, koji nisu prihvatila npr. Češka i Slovenija, kojeg su se odrekle i ukinule ga Poljska, Slovačka i Mađarska, a ovih dana o sličnom rješenju raspravlja Bugarska. Treba li uopće reći da takav model nema nitko u zapadnoeuropskim zemljama?!