UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SISANJE DRŽAVE: Koliko su zaradili mirovinski fondovi u 2014. godini?

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

U glasilu Sindikata umirovljenika Hrvatske stalno smo pratili što se dešava  sa sredstvima drugog  mirovinskog stupa, odnosno obvezne kapitalizirane individualne štednje, kakvi su prinosi i prognoze.

Naime, otkad je od 20 posto mirovinskog doprinosa 2002. započelo izdvajanje 5 posto doprinosa za tzv. drugi mirovinski stup, taj se iznos prepušta na upravljanje četirima mirovinskim fondovima osnovanim pri inozemnim bankama koje su otkupile bivše hrvatske banke (Zagrebačka, Privredna, Reiffeisen i Erste). Osobito je važno steći uvid u poslovanje fondova nakon prošlogodišnjih zakonskih promjena i donošenja Zakona o obveznim mirovinskim fondovima koji je stupio na snagu 8. veljače 2014., ali je primjena započela u ljeto.

Naime, do 7 kolovoza 2014. godine svaki osiguranik drugog mirovinskog  stupa   njih  1.694.332 osoba, mogao je izabrati  kategoriju rizika  za svoja sredstva povjerena jednom od četiriju dobrovoljnih mirovinskih fondova i to: „A-agresivni“, „B-umjereni“ ili „C-konzervativni“. Članovi bilo kojeg od fondova koji se do 21. kolovoza nisu opredijelili ni za  jednu kategoriju rizika, automatski su  raspoređeni u „B-umjerenu“.

Umjereni „B“ rizik znači da se najmanje 50% neto imovine fonda  mora ulagati u  obveznice Republike Hrvatske, članica EU ili članica OECD, a 35% neto imovine u dionice hrvatskih tvrtki, tvrtki članica EU ili OECD zemalja.

Kako je od ukupnog broja osiguranika  drugog mirovinskog stupa  samo 7.021 osoba ili 0,4% promijenio kategoriju rizika, i to kategoriju „A“ odabralo je 4.704 osiguranika, a kategoriju „C“ odabrale su 2.317 osiguranika, svi ostali odnosno 99,6 posto su raspoređeni  u kategoriju „B“.

Tako mali odziv dokaz je velikog nepovjerenja i osjećaja nesigurnosti zaposlenih prema drugom mirovinskom stupu, uz svu silnu propagandu banaka za rizičnije fondove, jer je rezultat manji od statističke pogreške!

Sputani državnim obveznicama?

Što je bilo razlogom (skupih) zakonskih izmjena vezanih uz drugi mirovinski stup, koje je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, recimo to otvoreno, izradilo prema prijedlogu modela koji je još prije tri godine na svojim web stranicama objavilo RBA mirovinsko društvo? Glavni zahtjev mirovinskih fondova i promicatelja drugog mirovinskog stupa bila je „obrana“ slobode ulaganja, jer da ih obveza ulaganja u državne obveznice od 70 % sputava. Tvrdili su da se premalo zarađuje na fondovima samo zato jer nemaju punu slobodu investiranja, pa su se ponadali kako će Hrvati nasjesti i prihvatiti da se 50 posto ulaže u dionice.

Detaljnije, prema izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima razlike u rizičnosti kategorija su bile sljedeće: kategorija A - najmanje 30% u obveznice, a najviše 50% u dionice; kategorija B - najmanje 50% u obveznice, a najviše 35%  u dionice te kategorija  C   najmanje 70% u obveznice, a zabranjeno ulaganje u dionice.

Zašto se agresivniji modeli s širokim pravom ulaganja u dionice smatraju rizičnijima? Zato što su „bankarski“ mirovinski fondovi skloni ulaganju u dionice vlastitih portfelja, pa su tako izgubili ili smanjili vrijednost svojih ulaganja u različite hrvatske firme (npr. Magma, Ingra, Nexe, Luka Ploče, Centar banka, Credo banka). I inače, ulaganje u dionice se smatra rizičnijim nego li ulaganje u državne obveznice, jer su one u pravilu stabilnije (s izuzetkom npr. Grčke).

Lagodna „sisa“ majke države

Kako su se fondovi ponašali 2014. godine? Svi fondovi zadržali su ipak sigurnu „sisu“ majke države pa se nisu rastrčali po europskim tržištima kapitala, nego su lagodno uložili više od 71%  imovine u hrvatske obveznice i  prihodovali oko 8 milijarda kuna. Dakle, oni kupuju hrvatske državne obveznice i naplaćuju svoje ogromne plaće i bonuse kroz prinose od te iste države. Pošto su kamate za zaduživanje Hrvatske dosta visoke, tako su imali dobar prostor za financijske transakcije.

Prema podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) za 2014. godinu  mirovinski su fondovi u „B“ kategoriji (čak 99,6% osiguranika drugog mirovinskog stupa!) ostvarili prosječni prinos od 11,36%. Moglo bi se čestitati, kad bi taj rezultat bio postignut zaslugom fond-menadžera, a ne isisavanjem iz državnog proračuna.

Ipak, stanovite razlike ukazuju da su neki poslovali uspješnije, a neki lošije. Stoga bi osiguranici u nekim fondovima trebali hitno iskoristiti mogućnost prijelaza u fond koji ima više prinose. Primjerice,  prošle su godine po fondovima ostvareni sljedeći prinosi: Raiffeisen  fond je bio najuspješniji sa 12,7% prinosa, na drugom mjestu fond AZOMF (Zagrebačka) sa 11,32 posto, slijedi PBZ/CO fond sa 10,20%, te Erste Plavi sa još manje – 10,12% prinosa.

Očito je krenulo RBA fondu, jer je u ukupnoj stopi prinosa iz državnih obveznica od osnutka zauzimao drugo mjesto sa 5,90%, iza 6,05% fonda Zagrebačke banke. Na trećem mjestu je bio Erste Plavi fond sa 5,12 posto, gotovo izjednačen s prinosom od 5,10% PBZ banke. U svakom slučaju, zaposleni nisu ponajbolje upućeni u takve informacije, pa zapravo i nema prijelaza osiguranika između fondova.

Zašto treba ukinuti drugi stup?

Ako se iskreno i sveobuhvatno pogleda šire, ukupan mirovinski sustav tada se može vidjeti koliko drugi mirovinski stup u ovom trenutku ugrožava državni proračun, ali i isplatu mirovina postojećim umirovljenicima i to kako zbog smanjenja doprinosa s 20% na 15%  od 2002. godine te  povrata u prvi mirovinski stup svih osiguranika koji su zbog dobi ili drugih zakonskih mogućnosti (npr. zaposleni s beneficiranim stažem) imali mogućnost odabira kada steknu uvjet za mirovinu, Tu mogućnost do sada su koristili svi!

Ako se konačno ne ukine postojeći model drugog mirovinskog stupa kao obveznog, broj umirovljenika koji terete proračun počet će se smanjivati tek poslije 2020. godine prirodnim putem, odnosno povećanjem broja zaposlenih, a tek 2027. godine kada u mirovinu počnu odlaziti i zaposleni koji su izdvajali u drugi stup.

Sada, kad se od mirovinskih doprinosa više od 5-6 milijardi kuna godišnje uplati u drugi obavezni mirovinski stup i kad se za toliki iznos država mora dodatno zaduživati da bi isplatila mirovine, normalno je da  postoji  debalans u mirovinskom sustavu.

Takvog debalansa, i manjka u mirovinskom fondu ne bi trebalo biti, uz određene uvjete. Naime, ako se vrati 5% doprinosa i sve oduzeto iz drugog stupa u prvi stup (a riječ je o ukupno više od 66 milijardi kuna!); ako se sve osiguranike iz prvog stupa vrati u prvi mirovinski stup; ako drugi stup postane dragovoljan, a ne obavezan; ako se uvede red u područje plaća i doprinosa; te izuzmu svi osiguranici koji ostvaruju mirovinu po posebnim propisima,  tada će stanje u mirovinskom sustavu biti – održivo.

Čini se da nitko od postojeće vlasti nema za to snage ili znanja, ni političkog interesa, već se dalje propagira neoliberalni model individualne kapitalizirane štednje, koji nisu prihvatila npr. Češka i Slovenija, kojeg su se odrekle i ukinule ga Poljska, Slovačka i Mađarska, a ovih dana o sličnom rješenju raspravlja Bugarska. Treba li uopće reći da takav model nema nitko u zapadnoeuropskim zemljama?!