UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Opasne tendencije u mirovinskom sustavu

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

U odgovoru na poziv Ureda pučke pravobraniteljice za dostavu podataka i stajališta za izvješće pučke pravobraniteljice za 2014. godinu koji će se podnijeti Saboru RH, Sindikat umirovljenika Hrvatske  je 26. siječnja dostavio opširne ocjene pojavnosti koje ugrožavaju prava umirovljenika  starijih osoba, s opisom primjera.

SUH je posebno upozorio na dvojbene i opasne tendencije u odnosu  na starije osobe kroz sve vidljiviju individualizacija rizika starosti i bolesti, siromaštva, nezaposlenosti, jednoroditeljstva, samačkih domaćinstava, ekonomske deprivacije itd., zamjetnu kroz trend umanjivanja odgovornosti države za dostojanstven život i socijalnu uključenost svojih starijih građana u većini segmenata socijalnih, mirovinskih, zdravstvenih itd. politika.

Druga vidljiva tendencija je svojevrsna familizacija – međugeneracijska solidarnost i dijeljenje odgovornosti unutar obitelji za rizike starosti, bolesti itd. Naime, Hrvatska od Ustava, preko Obiteljskog zakona, do drugih propisa, obvezuje djecu starijih osoba da moraju skrbiti o ekonomski depriviranim starijim precima (roditelji, djedovi i bake), što u poljuljanoj ekonomiji njih dovodi do rizika siromaštva.  S druge strane, sve češće se ovršuju mirovine baka i djedova zbog toga što njihova djeca ne plaćaju alimentaciju za svoje potomke.

Primjetna je i snažna decentralizacija prava – kao posljedica koje bujaju razlika s osnova prebivališta, tako da se na udaljenosti i od po desetak kilometara neka prava ne ostvaruju ili u bitno manjem opsegu, a da se u pravilu ne jamči minimalni standard u tim pravima.

Ekonomska zloupotreba starijih osoba sve je vidljivija pojavnost,  nerijetko kroz različite pravne forme (npr. ugovor o dosmrtnom i ugovor o doživotnom uzdržavanju, te kroz oporuke, prodajne i darovne ugovore), kao i drugi oblici nasilja, a o čemu nema evidencija, istraživanja niti statistika.

Bez prava na suodlučivanje

U Hrvatskoj su starije osobe zakinute za mogućnost participacije u suodlučivanju odnosno bez utjecaja na propise i politike. Činjenica je da nema javnih rasprava dostupnih za starije osobe već samo preko Interneta ili ograničenog broja tribina odnosno okruglih stolova. Isključenost prati i neuvažavanje starijih u  procesu odlučivanja te neprihvaćanje inicijativa za izmjene zakona i strateških dokumenata (Sindikat umirovljenika Hrvatske uputio je inicijative za izmjene i dopune sljedećih zakona ili se uključivao u javnu raspravu: Ovršni zakon, Zakon o doprinosima, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima, Zakon o dohotku, Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Zakon o obveznim odnosima).

Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe rijetko na dnevnom redu ima zakone i dokumente za prethodnu raspravu  ili davanje mišljenja, a u zapisnicima se prema uputi ministra više ne navode udjeli u raspravi i prijedlozi predstavnika umirovljenika. Nadalje, s izuzetkom Upravnog vijeća HZMO-a, umirovljenici odnosno starije osobe nisu uključeni u druga nacionalna, županijska i lokalna tijela (npr. Upravno vijeće HZZO), a rijetki gradovi i još rjeđe županije imaju povjerenstva za umirovljenike i starije osobe. Stoga bi bilo preporučljivo uvesti institut posebnog pravobranitelja za starije osobe.

Dvoličnost javnih istupa i politika

Kad je riječ o mirovinskom sustavu i ekonomskim pravim umirovljenika, u javnosti nije omogućeno raspravljati o modelu mirovinskog sustava, zbog snažne kontrole medija i podređenosti bankama. Primjerice, zaustavlja se svaka rasprava o drugom mirovinskom stupu obvezne kapitalizirane štednje, iako je neosporno da je takav sustav promašen (nisu ga prihvatile Češka i Slovenija, ukinule su ga Poljska, Slovačka i Mađarska; sada o njemu pokreće raspravu čak i Bugarska). Utjecaj bankarskog sektora na kreiranje dijela mirovinskih propisa je evidentan.

Primjetna je dvoličnost javnih istupa i politika – inzistira se na štednji u drugom mirovinskom stupu, iako je dokazano hrvatskom praksom kako su mirovine niže ako se isplaćuju iz dva stupa, nego samo iz prvog stupa, a istodobno se  nagovara djelatnike s beneficiranim stažem da istupe iz drugog stupa i prijeđu samo u prvi, i to zato što oni nisu poželjna skupina za bankarsku industriju.

U mirovinskim propisima nema dovoljno elemenata solidarnosti i redistributivnosti u prvom javnom mirovinskom stupu, pa je neosporno da, među inim, treba uvesti minimalnu mirovinu, koja bi bila viša od buduće linije siromaštva i državne naknade za starije; zatim kompenzacijske mjere za besplatni rad u skrbi o  starijima, djeci, invalidima.

Korisna izmjena je uvođenje mogućnosti zapošljavanja umirovljenika do pola radnog vremena bez obustave mirovine, no nedopustivo je isključivanje prijevremenih umirovljenika iz prava na takav rad.

U području reguliranja doprinosa potrebne su brojne izmjene: treba uvesti unifikaciju najniže osnovice za plaćanje doprinosa na razini minimalne plaće (sada postoje nepotrebni brojni izuzeci); povećanje najviše osnovice za plaćanje doprinosa, jer se računa samo na bazi 47.658 kn mjesečno, čak i ako je isplaćena desetostruko viša plaća); vratiti oduzetih 5 posto doprinosa za drugi stup i za prvi stup međugeneracijske solidarnosti izdvajati 20 posto; uvesti dobrovoljni drugi mirovinski stup; teret mirovinskog i zdravstvenog doprinosa najmanje ravnomjerno podijeliti na radnike i poslodavce itd.

Diskriminirane su ranjive skupine

Osobito je ozbiljan problem izostanak rodnog aspekta mirovinskih propisa, pa je tako promakla idiskriminacija žena uvođenjem instituta mirovine temeljem dugotrajnog staža zbog čega je SUH podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti.

Diskriminirani su svi umirovljeni prema posebnim propisima, jer se njihove mirovine izračunavaju temeljem netransparentnih koeficijenata, te se mirovine usklađuju s posebnim uvjetima u odnosu na tzv. radničke umirovljenike.

Diskriminirani su umirovljeni branitelji – jer se temeljem novog zakona njihove mirovine neće redovito usklađivati u najvećem dijelu, jer su, što je logično, najčešće išli u rat kao mlađe osobe bez ikakvog radnog staža; time se dugoročnije gledano, smanjuju njihova mirovinska prava zbog neusklađivanja mirovina.

Diskriminirane su žene jer imaju isprekidane karijere i manje plaće, pa su one najveći gubitnici u kontributivnim sustavima koji imaju ograničenu, iz poreza i doprinosa financiranu, redistribuciju mirovinskih prava, tako da svoje siromaštvo prenose u umirovljeničko razdoblje (prosječna ženska mirovina je za 18 posto niža od mirovine muškarca).

Krik s dna bijede

Kad je, pak, riječ o sustavu socijalne potpore, dovoljno govori podatak da je Hrvatska na trećem mjestu liste članica EU po siromaštvu starijih osoba, te da je prema Global  AgeWatchu za 2014. prema društvenim i ekonomskim prilikama starijih zauzela vrlo nisko 67. mjesto na ljestvici od 96 zemalja, spustivši se za 26. mjesta u odnosu na prethodnu godinu. 

Stoga je potrebno provođenje istraživanja siromašenja i socijalne isključenosti, osobito s rodnog aspekta; utvrđivanje linije siromaštva i upotreba iste kao cenzusa u svim socijalnim pravima; uvođenje državne naknade za starije od 65 godina (trenutno više od 120.000 osoba u toj dobnoj skupini je bez ikakvih prihoda). Hrvatska nema strategiju dugoročne skrbi, a u Strategiji borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u RH gotovo i nema posebnih mjera protiv siromaštva starijih.

Domovi za „bolesti starenja“

SUH je Ured pučke pravobraniteljice, te tim putem i Sabor RH, izvijestio i o brojnim problemima i vezanima uz stanovanje starijih osoba, zahtijevajući povećanje smještajnih kapaciteta u domovima barem do EU prosjeka; kategorizaciju domova i uređeni sustav cijena („zvjezdice“); uvođenje subvencioniranje korisnika, a ne kreveta u domu (osobni vaučer), čime bi se u sustav subvencija indirektno uključili i privatni domovi; sufinanciranje boravka, a ne samo terapije u lječilištima; hitno uvođenje specijaliziranih domova ili depandansa za „bolesti starenja“ (Alzheimer, Parkins, MPS itd.); sustav „dnevnih boravaka“ pri domovima i izvaninstitucionalno; razvijanje izvaninstitucionalne skrbi za starije u vlastitom domu (geronto-domaćice, volonteri); civilni nadzor nad sustavom skrbi za starije osobe (osobito privatni domovi, udomitelji); razvijanje sustava potpore civilnim organizacijama za različite oblike skrbi; poticanje sustava volontiranje; hitno stvaranje sustavai psiho-socijalne potpore za dostojanstveno umiranje (palijativa) te razvijanje hospicija (trenutno samo dva u okrilju crkve)…

Obrana javnog zdravstva!

SUH zagovara i očuvanje sustava javnog zdravstva, te se protivi isključivoj individualizaciji rizika bolesti, što bi dovelo do velikih socijalnih razlika u realizaciji zdravstvenih prava. Hrvatska mora jamčiti pravo na zdravstveno osiguranje svim svojim građanima.

Drži se potrebnim ukinuti dodatno zdravstveno osiguranje za umirovljenike, i od jedan i od tri posto, kao neopravdanog nameta, što su obećavale dosadašnje vlade, a neophodno je povisiti cenzus za oslobađanje od plaćanja za dopunsko osiguranje na razinu linije siromaštva; smanjiti liste čekanja tako da uputnice vrijede i u privatnim zdravstvenim subjektima; utvrditi prioritetno primanje starijih osoba s određenim dijagnozama; jamčiti pravo na kućnu njegu svima potrebitima, neovisno o lokaciji stanovanja.

Važno je jasno zakonski definirati međuodnos privatnog i javnog zdravstva, ukinuti mogućnost priziva savjesti u javnim ustanovama.