UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vlada donijela Uredbu o izmjenama i dopunama ZOMO-a

Zbrka na sve strane

Na 200. sjednici održanoj 17. prosinca 2014. Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju koja je objavljena u Narodnim novinama, broj 151 od 19. prosinca 2014., te stupila na snagu 1. siječnja 2015.

Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić naglasio je da se tom Uredbom ispunjava ono što je dogovoreno u Hrvatskom saboru na sastanku s hrvatskim braniteljima Domovinskog rata, te pojasnio da se razdvajanje mirovina hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata odgađa za šest mjeseci, s 31. prosinca 2014. na 30. lipnja 2015., iako samo razdvajanje mirovina neće donijeti nikakve promjene u visini mirovine. Zaboravio je reći kako se model usklađivanja mirovina u toj kategoriji bitno mijenja, te im prijeti i tri godine svojevrsnog zamrzavanja mirovina.

Međutim, ostalim korisnicima kojima je dio mirovine određen, odnosno ostvaren prema posebnim propisima pod povoljnijim uvjetima razdvaja se mirovina koja im pripada na dan 31. prosinca 2014., a Zavod će o tome donijeti rješenje u roku od 60 dana. SUH će podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti takve Uredbe zbog diskriminacije svih drugih kategorija umirovljenika iz članka 80. ZOMO-a.

Uredbom se, nadalje, izvršava usklađivanje sa zakonima koji su u međuvremenu doneseni tijekom 2014., kojima je propisano ustrojavanje  jedinstvenog tijela vještačenja koje je dio Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (Zavod za vještačenje). Počevši od 1. siječnja 2015. Zavod za vještačenje obavljat će poslove vještačenja u prvome i drugom stupnju za potrebe ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja, a te poslove neće više obavljati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

Osim toga, Uredbom se usklađivanje ZOMO i sa Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te Zakonom o obveznim mirovinskim fondovima. Preciznije je određeno da jednak pristup pravima iz mirovinskog osiguranja imaju osiguranici koji rade s nepunim radnim vremenom, kao i oni koji rade s punim radnim vremenom.

Uredbom su uređene i odredbe o rokovima za prijavu samostalnih obveznika te prijavljivanje radnika kod poslodavaca. Poslodavac je dužan radnika prijaviti osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

Također je promijenjen naziv prijevremene starosne mirovine zbog dugogodišnjeg osiguranja u starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika jer ima obilježja starosne mirovine - stječe se  navršenjem 60 godina života i stažem osiguranja od 41 godine, a određuje se bez umanjenja. Važno je napomenuti da se mogućnost rada do polovice punog radnog vremena uz isplatu starosne mirovine ne odnosi na starosnu mirovina za dugogodišnjeg osiguranika. Osiguranik koji istovremeno ispunjava uvjete za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika i starosnu mirovinu (65 godina života – muškarac, odnosno 61 godinu i 3 mjeseca u 2015. godini –žena - uvjet starosne dobi iz prijelaznog razdoblja za žene), nema pravo na izbor starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, već može ostvariti pravo samo na starosnu mirovinu.