UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako je drugi mirovinski stup umirovljenike pretvorio u – balast!

Komentar na  tekst „Hrvatski mirovinski sustav je na rubu pucanja  duboko  nepravičan“, Jutarnji list  od  3. siječnja 2015.

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava

Baš je lijepo kad čovjek ima prigodu pročitati intervju s Carlosom Pineruom, voditeljem Ureda svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju, jer se nada čuti kakvu mudru pouku. Međutim, kad pročitate već i naslov intervjua,  ispada da je Hrvatska na rubu ponora isključivo radi umirovljenika i umirovljeničke populacije. Tako da uobičajenom praksom naših „samostalnih medija“ da daju bombastične naslove koji ne odražavaju sadržaj ili barem cjelinu napisanog teksta, dovodimo javnost u zabludu.

Kako mnogi čitatelji ne pročitaju čitav tekst, na temelju naslova donose zaključke kako umirovljenika ima previše, da oni kradu budućnost vlastite djece, da je radi njih ovakvo kaotično ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, da su baš ti „starci i starice“ uteg hrabrim i „čestitim“ poslodavcima, te da je za umirovljenike  potrebno naći  model „konačnog rješenja“,  ma što to značilo.

U intervju gospodin Carlos Pinerua dao je odgovore na sedam tematskih pitanja koja obuhvaćaju:

- nužnost dijaloga (ili kako on napominje „velike pogodbe“) između Vlade i ostalih sudionika za rješenje strukturnih slabosti gospodarstva;

- uređenje i stabilizaciju javnih financija kroz smanjenje deficita i javnog duga;

- svođenje javne uprave na pravu mjeru, problem administracije i njene neučinkovitosti i korupcije, kao jednog od razloga i prepreka u poslovanju;

- poboljšanje učinkovitosti zdravstva  i smanjenje gubitaka u zdravstvu  kroz započete reforme;

- mirovinski sustav, ocjena postojećeg i nužnosti promjena s naglaskom vraćanja  neaktivnog stanovništva u svijet rada;

- korištenje EU fondova;

- očekivanja u 2015 godini.

Brojke bez čovjeka

Pinerua govori rječnikom karakterističnim za funkciju koju obnaša, rječnikom brojki, postotaka, zbori o efikasnosti, učincima i sl., ali ipak napominje da je nužan dijalog između svih  relevantnih dionika. To zastupaju i sindikati, pa i Sindikat umirovljenika Hrvatske. Ali dijalog, ne monolog i ultimatumi!

Tako Pinerua detektira i probleme u mirovinskom sustavu tek temeljem  brojki, ne ulazeći u  posljedice vladinih politika  koje su dovele do takvog stanja, a još manje o neupitnoj ulozi Svjetske banke u uvođenju i provođenju takvih politika. U tekstu su spomenuti samo neki razlozi, odnosno uzroci, stanja u mirovinskom sektoru (mirovine po posebnim propisima, porast broja umirovljenika , smanjenje broja zaposlenih, sivo tržište rada i sl.)..  

No, primarni razlog takvog stanja u mirovinskom sustavu, pa i državnim financijama je mirovinska reforma s kraja 90-tih godina, te uvođenje obaveznog drugog mirovinskog stupa u vrijeme krize, kada nema novca, nema investicija, nema pokretača aktivnosti, pa je izdvajanje sredstva  kroz drugi stup obvezatne kapitalizirane štednje neodrživo ne samo za cijeli mirovinski sustav, već i za ukupne državne financije.

Koja si to država može priuštiti da benevolentno s jedne strane u štednji drugog mirovinskog stupa ima više od 60 milijardi kuna, a s druge se mora zaduživati da bi održala sustav za postojeći broj umirovljenika.

Ukradeni doprinosi

Krivci za stanje u mirovinskom sustavu, po uvaženom regionalnom predsjedniku svjetske financijske ustanove, su sivo tržište (25-30%), nezaposlenost, rano umirovljenje kroz institut prijevremene mirovine, slaba naplata doprinosa i sl.), no mi držimo kako postoji još puno drugih bitnih razloga.  

U procesu privatizacije (otimačine) mafija se kupovanjem prijevremenih mirovina oslobađala radnika kako bi vrijedne nekretnine prodavala za neproizvodne svrhe. Kada je riječ o nedovoljno prikupljenim doprinosima, osim sivog tržišta, veliki broj radnika radi, a ne dobiva plaću (iako je to sada po zakonu kazneno djelo, ali bez kazne).

Zatim, još uvijek  postoji  službena plaća i plaća ispod stola (na koju se ne plaćaju doprinosi naročito u obrtu, poljoprivredi i društvima s malim brojem zaposlenih). Sve je to u moći dobre i efikasne vlade da stvori mehanizme detekcije, otkrivanja i kažnjavanja prekršitelja i spriječi evaziju doprinosa.

Ima još besmislica. Primjerice, minimalna plaća od 3.000 kn „daje“ samo 600 kuna uplate doprinosa, a minimalna mirovina (za 15 godina staža) veća je od doprinosa koje osigurava minimalna plaća. K tome, najniža osnovica za mirovinske doprinose u mnogo slučajeva je niža od minimalne plaće, dok se kroz institut najviše osnovice za mirovinske doprinose velikodušno omogućava plaćanje doprinosa višestruko niže nego što bi bilo za stvarno isplaćene najviše plaće. 

Blokada u režiji banaka

Na posljetku, drugi mirovinski stup neposredno i posredno uništava prvi stup međugeneracijske solidarnosti: direktno - kroz smanjenje doprinosa s 20% na 15%, a indirektno kroz jamstva države za prihode mirovinskih fondova i zavisne troškove za institucije koje opslužuju  drugi mirovinski stup. Zapadnoeuropske zemlje uopće nemaju takav obvezni drugi mirovinski stup, a odbile su ga ili ukinule puno razvijenije zemlje od nas: Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija.

Kroz medijsku blokadu bilo kakvog polemiziranja ili otvaranja javne rasprave o minusima i plusevima drugog mirovinskog stupa, gotovo se nemoguće probiti. Banke, naime, svojim oglasima i direktnim financiranjem utječu na uređivačku politiku medija. Zato nam u novinama nitko neće prezentirati jednostavnu matematiku.  

Jer, ako se očiste podaci o broju umirovljenika koji su mirovinu stekli radom, od onih koji su mirovinu stekli na drugim zakonskim osnovama, te ako se oduzetih 5% doprinosa vrati u prvi mirovinski stup (tj. ako se konačno ukine obvezni mirovinski stup i pretvori u dragovoljni), te ako se većim nadzorom smanji nelegalno tržište rada te se doprinosi počnu uplaćivati temeljem stvarno isplaćenih plaća, a ne fiktivnih minimalnih plaća, umirovljenici se više neće moći percipirati kao balast, jer bi se njihove mirovine, ovakve niske kakve jesu, u potpunosti namirile iz prikupljenih doprinosa.

I, naravno, kada bi vlade bolje vladale i razvijale kvalitetnije politike (ekonomske, organizacijske, fiskalne, socijalne, zdravstvene, obrazovne…), svima bi nam bilo bolje; radnicima kroz veće plaće, umirovljenicima kroz usklađivanje mirovina.