UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako je drugi mirovinski stup umirovljenike pretvorio u – balast!

Komentar na  tekst „Hrvatski mirovinski sustav je na rubu pucanja  duboko  nepravičan“, Jutarnji list  od  3. siječnja 2015.

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava

Baš je lijepo kad čovjek ima prigodu pročitati intervju s Carlosom Pineruom, voditeljem Ureda svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju, jer se nada čuti kakvu mudru pouku. Međutim, kad pročitate već i naslov intervjua,  ispada da je Hrvatska na rubu ponora isključivo radi umirovljenika i umirovljeničke populacije. Tako da uobičajenom praksom naših „samostalnih medija“ da daju bombastične naslove koji ne odražavaju sadržaj ili barem cjelinu napisanog teksta, dovodimo javnost u zabludu.

Kako mnogi čitatelji ne pročitaju čitav tekst, na temelju naslova donose zaključke kako umirovljenika ima previše, da oni kradu budućnost vlastite djece, da je radi njih ovakvo kaotično ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, da su baš ti „starci i starice“ uteg hrabrim i „čestitim“ poslodavcima, te da je za umirovljenike  potrebno naći  model „konačnog rješenja“,  ma što to značilo.

U intervju gospodin Carlos Pinerua dao je odgovore na sedam tematskih pitanja koja obuhvaćaju:

- nužnost dijaloga (ili kako on napominje „velike pogodbe“) između Vlade i ostalih sudionika za rješenje strukturnih slabosti gospodarstva;

- uređenje i stabilizaciju javnih financija kroz smanjenje deficita i javnog duga;

- svođenje javne uprave na pravu mjeru, problem administracije i njene neučinkovitosti i korupcije, kao jednog od razloga i prepreka u poslovanju;

- poboljšanje učinkovitosti zdravstva  i smanjenje gubitaka u zdravstvu  kroz započete reforme;

- mirovinski sustav, ocjena postojećeg i nužnosti promjena s naglaskom vraćanja  neaktivnog stanovništva u svijet rada;

- korištenje EU fondova;

- očekivanja u 2015 godini.

Brojke bez čovjeka

Pinerua govori rječnikom karakterističnim za funkciju koju obnaša, rječnikom brojki, postotaka, zbori o efikasnosti, učincima i sl., ali ipak napominje da je nužan dijalog između svih  relevantnih dionika. To zastupaju i sindikati, pa i Sindikat umirovljenika Hrvatske. Ali dijalog, ne monolog i ultimatumi!

Tako Pinerua detektira i probleme u mirovinskom sustavu tek temeljem  brojki, ne ulazeći u  posljedice vladinih politika  koje su dovele do takvog stanja, a još manje o neupitnoj ulozi Svjetske banke u uvođenju i provođenju takvih politika. U tekstu su spomenuti samo neki razlozi, odnosno uzroci, stanja u mirovinskom sektoru (mirovine po posebnim propisima, porast broja umirovljenika , smanjenje broja zaposlenih, sivo tržište rada i sl.)..  

No, primarni razlog takvog stanja u mirovinskom sustavu, pa i državnim financijama je mirovinska reforma s kraja 90-tih godina, te uvođenje obaveznog drugog mirovinskog stupa u vrijeme krize, kada nema novca, nema investicija, nema pokretača aktivnosti, pa je izdvajanje sredstva  kroz drugi stup obvezatne kapitalizirane štednje neodrživo ne samo za cijeli mirovinski sustav, već i za ukupne državne financije.

Koja si to država može priuštiti da benevolentno s jedne strane u štednji drugog mirovinskog stupa ima više od 60 milijardi kuna, a s druge se mora zaduživati da bi održala sustav za postojeći broj umirovljenika.

Ukradeni doprinosi

Krivci za stanje u mirovinskom sustavu, po uvaženom regionalnom predsjedniku svjetske financijske ustanove, su sivo tržište (25-30%), nezaposlenost, rano umirovljenje kroz institut prijevremene mirovine, slaba naplata doprinosa i sl.), no mi držimo kako postoji još puno drugih bitnih razloga.  

U procesu privatizacije (otimačine) mafija se kupovanjem prijevremenih mirovina oslobađala radnika kako bi vrijedne nekretnine prodavala za neproizvodne svrhe. Kada je riječ o nedovoljno prikupljenim doprinosima, osim sivog tržišta, veliki broj radnika radi, a ne dobiva plaću (iako je to sada po zakonu kazneno djelo, ali bez kazne).

Zatim, još uvijek  postoji  službena plaća i plaća ispod stola (na koju se ne plaćaju doprinosi naročito u obrtu, poljoprivredi i društvima s malim brojem zaposlenih). Sve je to u moći dobre i efikasne vlade da stvori mehanizme detekcije, otkrivanja i kažnjavanja prekršitelja i spriječi evaziju doprinosa.

Ima još besmislica. Primjerice, minimalna plaća od 3.000 kn „daje“ samo 600 kuna uplate doprinosa, a minimalna mirovina (za 15 godina staža) veća je od doprinosa koje osigurava minimalna plaća. K tome, najniža osnovica za mirovinske doprinose u mnogo slučajeva je niža od minimalne plaće, dok se kroz institut najviše osnovice za mirovinske doprinose velikodušno omogućava plaćanje doprinosa višestruko niže nego što bi bilo za stvarno isplaćene najviše plaće. 

Blokada u režiji banaka

Na posljetku, drugi mirovinski stup neposredno i posredno uništava prvi stup međugeneracijske solidarnosti: direktno - kroz smanjenje doprinosa s 20% na 15%, a indirektno kroz jamstva države za prihode mirovinskih fondova i zavisne troškove za institucije koje opslužuju  drugi mirovinski stup. Zapadnoeuropske zemlje uopće nemaju takav obvezni drugi mirovinski stup, a odbile su ga ili ukinule puno razvijenije zemlje od nas: Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija.

Kroz medijsku blokadu bilo kakvog polemiziranja ili otvaranja javne rasprave o minusima i plusevima drugog mirovinskog stupa, gotovo se nemoguće probiti. Banke, naime, svojim oglasima i direktnim financiranjem utječu na uređivačku politiku medija. Zato nam u novinama nitko neće prezentirati jednostavnu matematiku.  

Jer, ako se očiste podaci o broju umirovljenika koji su mirovinu stekli radom, od onih koji su mirovinu stekli na drugim zakonskim osnovama, te ako se oduzetih 5% doprinosa vrati u prvi mirovinski stup (tj. ako se konačno ukine obvezni mirovinski stup i pretvori u dragovoljni), te ako se većim nadzorom smanji nelegalno tržište rada te se doprinosi počnu uplaćivati temeljem stvarno isplaćenih plaća, a ne fiktivnih minimalnih plaća, umirovljenici se više neće moći percipirati kao balast, jer bi se njihove mirovine, ovakve niske kakve jesu, u potpunosti namirile iz prikupljenih doprinosa.

I, naravno, kada bi vlade bolje vladale i razvijale kvalitetnije politike (ekonomske, organizacijske, fiskalne, socijalne, zdravstvene, obrazovne…), svima bi nam bilo bolje; radnicima kroz veće plaće, umirovljenicima kroz usklađivanje mirovina.