UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Usvojena rezolucija solidarnosti i ravnopravosti među generacijama:

Zaposleni radnici, primjerene plaće i dostojanstvene mirovine

1. Kriza društvenog modela u Hrvatskoj dovela je do nestanka srednje klase, povećanja socijalnih nejednakosti, masovne nezaposlenosti i rastućeg siromaštva. Prosječna mirovina radnika koji su mirovine stekli radom, iznosi samo 2.234 kune, dok relativna vrijednost prosječne mirovine u odnosu na prosječnu plaću iznosi samo 40 posto, što Hrvatsku smješta među četiri zemlje na dnu europske ljestvice, te na dno liste zemalja u okruženju. Suprotno tome, po siromaštvu su pripadnici starije populacije pri vrhu ljestvice, iza Cipra i Bugarske, jer je svaki treći ušao u zonu siromaštva i socijalne isključenosti.

SSSH oštro zahtijeva da se razvojnim programima, programima sigurnog i dostojanstvenog zapošljavanja, popravi odnos od jednog umirovljenika naprema 1,2 radnika kako bi umirovljeni radnici živjeli dostojno svoga minuloga rada i u socijalnoj dobrobiti. Iz istih razloga SSSH zagovara zaustavljanje fleksibilizacije tržišta rada i zapošljavanja po fleksibilnim oblicima rada, jer na fragmentiranom i nesigurnom radu i dugim periodima nezaposlenosti, mirovinski fondovi ne mogu uprihoditi sredstva dostatna  za održive i adekvatne mirovine.

2. Dok Europska unija kroz Bijelu knjigu o mirovinama  pokušava razviti koncepte koji su, prije svega, utemeljeni na javnom sustavu međugeneracijske solidarnosti (prvi stup), dopunski ojačanom zapadnoeuropskim modelom profesionalnih mirovina, dobrovoljnog tipa i ugovorenih kolektivnim ugovorima među socijalnim partnerima, Hrvatska čvrsto ostaje vjerna modelu obvezatne kapitalizirane štednje (drugi stup), promoviranom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća od strane međunarodnih financijskih institucija. Hrvatsku ne zanima dvojbena isplativost i rizičnost takva modela, iako su od njega već odustale brojne zemlje (Poljska, Slovačka, Mađarska),  druge su ga zamrznule, a Slovenija i Češka ga nisu niti uvele!

SSSH upozorava da Vladini dužnosnici zastrašuju javnost porukama  umirovljenicima i radnicima „kako se sustav generacijske solidarnosti za njihovu generaciju 'igra zadnji puta' u novijoj hrvatskoj povijesti, jer slijede nova pravila po kojima će se mirovinu morati zaraditi na drugi način, a ne kroz sustav međugeneracijske solidarnosti“. Takve izjave, suprotne europskom duhu i vrijednostima, unose nemir i nesigurnost među zaposlene, jer se najavljuje individualizacija rizika starosti i siromaštva kao neoliberalni koncept neprimjeren hrvatskim htijenjima i zakonima. SSSH čvrsto podržava europski koncept javnog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti kao temelja mirovinskom sustavu.

3. Umirovljeni radnici se u Hrvatskoj percipiraju kao društveni teret, a k tome su često diskriminirani s osnova dobi. Stariji radnici teško dolaze do posla, a nerijetko se prinudno šalju u prijevremenu mirovinu. Produljivanjem dobi za umirovljenje na 67 godina, k tome i bez uporišta u demografskim pokazateljima, ugrožava se mogućnost zapošljavanja rastućeg broja nezaposlenih.  Starenje je individualan proces, ne stare svi pojedinci na jednaki način, a to se ovakvim prijedlozima ne uvažava, već se teži penalizaciji pojedinaca koji neće biti sposobni raditi do zakonske dobi umjesto da se duži ostanak u svijetu rada stimulira.

SSSH,  prije donošenja odluke o mogućem produljenju dobi za umirovljenje, zahtijeva analitičke podloge s dugoročnim projekcijama, vodeći računa, pored ostalog, i o uvjetima rada i specifičnostima nekih profesija  (naime, podloge za odluku moraju biti stručno utemeljene, sukladno očekivanom trajanju života u dobrom zdravlju, a ne po automatizmu ili nalozima međunarodnih financijskih institucija). SSSH podržava stimulaciju dužeg ostanka u svijetu rada, kao i mjere  aktivnog starenja. SSSH posebice inzistira na suzbijanju prakse masovnog upućivanja radnika u prijevremenu mirovinu prigodom zbrinjavanja viška zaposlenih, jer to stvara goleme društvene troškove. Također, upozorava da se umirovljenici ne smiju koristiti kao jeftinija zamjena za radnike.