UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA UKIDA MIROVINSKI STUP MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI?

Kako je premijer ukrao Božić

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

Zašto je u fokusu ovog broja Glasila SUH-a 11. redovna i izvještajna skupština Hrvatske stranke umirovljenika, održana 29. listopada u Zagrebu? Nije sporno kako Sindikat umirovljenika Hrvatske surađuje sa HSU-om i cijeni napore te koalicijske stranke na vlasti u obrani umirovljeničkih prava, no to nije dovoljan razlog da se njihova redovna skupština smjesti u fokus pažnje.

Zanimljivo je uočiti kako je ta skupština od sporadične medijske teme postala ekskluzivnom te zauzela naslovne stranice novina i portala te ušla u udarne radio i televizijske vijesti. I pritom gotovo nitko nije spomenuo ni riječi iz izjave nazočnog predsjednika Republike Ive Josipovića, koji je zahvalio na potpori te stranke njegovoj kandidaturi za novi predsjednički mandat te poželio HSU-u ostvarenje zadanih ciljeva jer su to i zajednički ciljevi. “Nema društva koje može prosperirati, a da nije utemeljeno na pravdi”, rekao je Josipović i dodao kako oni koji su svoj život utkali u sve nas, moraju imati dovoljno prihoda za starost“. Lijepa i odmjerena poruka, s poštovanjem spram starijih. Sličnu je poruku uputio i predsjednik HSU Silvano Hrelja kako je „snažno uvjerenje HSU-a da svi naši umirovljenici za brojne godine svog poštenog i teškog rada zaslužuju dostojanstven život u mirovini“.

Okidač – poruka SUH-a

Da nije bilo istupa Milana Tomičića koji je, protokolarnom zabunom pozvan da prije premijera Zorana Milanovića pročita poruku Sindikata umirovljenika Hrvatske, ne bi bilo ove medijske priče, jer bi izostao - okidač. U poruci SUH-a, bez ikakvih političkih kalkulacija i u duhu stajališta koja se promiču već godinama, navedeno je sljedeće: „Ono što glasno zagovaramo je borba za očuvanje javnog, prvog stupa međugeneracijske solidarnosti i vraćanje drugog obvezatnog stupa kapitalizirane štednje u prvi stup. Zagovaramo zapadnoeuropski model tzv. profesionalne mirovinske štednje, a ne neoliberalni model međunarodnih financijskih institucija skrojen za bivše socijalističke i diktatorske režime. A na prvome mjestu zagovaramo borbu protiv siromašenja umirovljenika i za dostojanstvo starijih osoba.“

To je poruka SUH-a koju sve rjeđe uspijevamo odaslati u javnost, jer su mediji postali ili glasnogovornici vladine politike ili su pod utjecajem svojih financijera, najčešće banaka i velikih korporacija. To je poruka zbog koje je premijer dobio „napad“ istine i izgovorio ono što u razumnom stanju političar, koji bi htio računati na 1,3 milijuna glasova umirovljenika na sljedećim izborima, ne bi trebao izgovoriti.

Generacijska solidarnost – kaput!

Pa što je to rekao Milanović što je izazvalo interes medija? Stao je za mikrofon i nabrijano objasnio neukim i neupućenim „staricama i starcima“ iz HSU-a: „Generacijska solidarnost se na primjeru vaše generacije igra zadnji puta u novijoj povijesti ove zemlje, a nakon toga dolaze nova pravila pa za svoju mirovinu i za mirovinu mojih vršnjaka i mlađih od mene morat ćemo zaraditi na neki drugi način". I još je rekao kako „sustav drugog mirovinskog stupa, tzv. kapitalizirane štednje, ne bi nazvao neoliberalnim eksperimentom, te da ako u određenoj mjeri to i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“. Alternativa je, ocijenio je, da se sve prebaci u prvi stup i da za 30 godina, kada bude još više starijih građana, više nema za mirovine.

Prvo, šokantno je da premijer sebi dopušta u maniri izbornika nogometne reprezentacije zastrašivati radnike i umirovljenike dubinskom i kompletnom promjenom mirovinskog sustava i to kao da propovijeda – sa šanka! Eto, uz gemišt im poručuje kako će ukinuti mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, jer se njemu tako čini, jer on piše „noviju povijest ove zemlje“... Takvu količinu bahatosti je vrlo teško razumjeti, pa i u slučaju da vam je dotični premijer zapravo (bio) simpatičan.

Nostradamus s Markovog trga

Drugo, neshvatljivo je kako premijer preuzima ulogu babe gatare pa iz svoje kristalne kugle čita što će biti za 30 godina, a k tome u nostradamusovskoj maniri vidi samo katastrofične događaje i prijeti kako, ako se štednja iz drugog mirovinskog stupa prebaci u prvi stup, neće biti za mirovine. To što su baš to učinile Poljska, Slovačka i Mađarska, a njegov omiljeni model drugog stupa odbile primijeniti Češka i Slovenija, nije ga briga. Mogao bi ih časkom sve izvrijeđati, kao što je u siječnju ove godine, upitan o mogućnosti ukidanja postojećeg modela drugog mirovinskog stupa, odgovorio: „Ono što su napravili Mađari – nikad!“. Hoće li uslijediti nastavak u stilu: „Ono što je napravio Donald Tusk (tada poljski premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća) – nikad!“

Treće i najgore što je Milanović rekao na tome skupu, a bilo bi bolje da nije, način je kako je komentirao tezu SUH-a da je drugi mirovinski stup neoliberalni eksperiment. Naime, rekao je da to “nije neoliberalni eksperiment, a ako i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“!

Prestrašno kako premijer jedne zemlje javno dokida pravo ijednoj generaciji da sudjeluje u odlučivanju o državnim politikama. To je neupitna diskriminacija temeljem dobi, u ovom slučaju starijih osoba, kojima čelni čovjek izvršne vlasti poručuje kako će o drugom mirovinskom stupu kapitalizirane štednje odlučivati – generacija koje se to tiče?! SUH ozbiljno razmišlja o pokretanju prijave premijera za diskriminaciju temeljem dobi, te diranje u jedno od ustavnih građanskih prava i sloboda – pravo odlučivanja. Neće valjda premijer uskoro uvesti pravila da o porodiljskom dopustu mogu raspravljati samo žene-majke, o programima u vrtićima trogodišnjaci, a o puževim kućicama samo puževi.

Tako je prošla redovita skupština jedne male koalicijske stranke na kojoj je gost „ukrao Božić“. A svi su se nastavili smješkati u ime 1,3 milijuna umirovljenika kojima je Grinch* ukrao pravo na odlučivanje.

*Grincha, koji živi na planini daleko od ljudi, u filmu „Kako je Grinch ukrao Božić“ ovjekovječio je glumac Jim Carrey