UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA UKIDA MIROVINSKI STUP MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI?

Kako je premijer ukrao Božić

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

Zašto je u fokusu ovog broja Glasila SUH-a 11. redovna i izvještajna skupština Hrvatske stranke umirovljenika, održana 29. listopada u Zagrebu? Nije sporno kako Sindikat umirovljenika Hrvatske surađuje sa HSU-om i cijeni napore te koalicijske stranke na vlasti u obrani umirovljeničkih prava, no to nije dovoljan razlog da se njihova redovna skupština smjesti u fokus pažnje.

Zanimljivo je uočiti kako je ta skupština od sporadične medijske teme postala ekskluzivnom te zauzela naslovne stranice novina i portala te ušla u udarne radio i televizijske vijesti. I pritom gotovo nitko nije spomenuo ni riječi iz izjave nazočnog predsjednika Republike Ive Josipovića, koji je zahvalio na potpori te stranke njegovoj kandidaturi za novi predsjednički mandat te poželio HSU-u ostvarenje zadanih ciljeva jer su to i zajednički ciljevi. “Nema društva koje može prosperirati, a da nije utemeljeno na pravdi”, rekao je Josipović i dodao kako oni koji su svoj život utkali u sve nas, moraju imati dovoljno prihoda za starost“. Lijepa i odmjerena poruka, s poštovanjem spram starijih. Sličnu je poruku uputio i predsjednik HSU Silvano Hrelja kako je „snažno uvjerenje HSU-a da svi naši umirovljenici za brojne godine svog poštenog i teškog rada zaslužuju dostojanstven život u mirovini“.

Okidač – poruka SUH-a

Da nije bilo istupa Milana Tomičića koji je, protokolarnom zabunom pozvan da prije premijera Zorana Milanovića pročita poruku Sindikata umirovljenika Hrvatske, ne bi bilo ove medijske priče, jer bi izostao - okidač. U poruci SUH-a, bez ikakvih političkih kalkulacija i u duhu stajališta koja se promiču već godinama, navedeno je sljedeće: „Ono što glasno zagovaramo je borba za očuvanje javnog, prvog stupa međugeneracijske solidarnosti i vraćanje drugog obvezatnog stupa kapitalizirane štednje u prvi stup. Zagovaramo zapadnoeuropski model tzv. profesionalne mirovinske štednje, a ne neoliberalni model međunarodnih financijskih institucija skrojen za bivše socijalističke i diktatorske režime. A na prvome mjestu zagovaramo borbu protiv siromašenja umirovljenika i za dostojanstvo starijih osoba.“

To je poruka SUH-a koju sve rjeđe uspijevamo odaslati u javnost, jer su mediji postali ili glasnogovornici vladine politike ili su pod utjecajem svojih financijera, najčešće banaka i velikih korporacija. To je poruka zbog koje je premijer dobio „napad“ istine i izgovorio ono što u razumnom stanju političar, koji bi htio računati na 1,3 milijuna glasova umirovljenika na sljedećim izborima, ne bi trebao izgovoriti.

Generacijska solidarnost – kaput!

Pa što je to rekao Milanović što je izazvalo interes medija? Stao je za mikrofon i nabrijano objasnio neukim i neupućenim „staricama i starcima“ iz HSU-a: „Generacijska solidarnost se na primjeru vaše generacije igra zadnji puta u novijoj povijesti ove zemlje, a nakon toga dolaze nova pravila pa za svoju mirovinu i za mirovinu mojih vršnjaka i mlađih od mene morat ćemo zaraditi na neki drugi način". I još je rekao kako „sustav drugog mirovinskog stupa, tzv. kapitalizirane štednje, ne bi nazvao neoliberalnim eksperimentom, te da ako u određenoj mjeri to i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“. Alternativa je, ocijenio je, da se sve prebaci u prvi stup i da za 30 godina, kada bude još više starijih građana, više nema za mirovine.

Prvo, šokantno je da premijer sebi dopušta u maniri izbornika nogometne reprezentacije zastrašivati radnike i umirovljenike dubinskom i kompletnom promjenom mirovinskog sustava i to kao da propovijeda – sa šanka! Eto, uz gemišt im poručuje kako će ukinuti mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, jer se njemu tako čini, jer on piše „noviju povijest ove zemlje“... Takvu količinu bahatosti je vrlo teško razumjeti, pa i u slučaju da vam je dotični premijer zapravo (bio) simpatičan.

Nostradamus s Markovog trga

Drugo, neshvatljivo je kako premijer preuzima ulogu babe gatare pa iz svoje kristalne kugle čita što će biti za 30 godina, a k tome u nostradamusovskoj maniri vidi samo katastrofične događaje i prijeti kako, ako se štednja iz drugog mirovinskog stupa prebaci u prvi stup, neće biti za mirovine. To što su baš to učinile Poljska, Slovačka i Mađarska, a njegov omiljeni model drugog stupa odbile primijeniti Češka i Slovenija, nije ga briga. Mogao bi ih časkom sve izvrijeđati, kao što je u siječnju ove godine, upitan o mogućnosti ukidanja postojećeg modela drugog mirovinskog stupa, odgovorio: „Ono što su napravili Mađari – nikad!“. Hoće li uslijediti nastavak u stilu: „Ono što je napravio Donald Tusk (tada poljski premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća) – nikad!“

Treće i najgore što je Milanović rekao na tome skupu, a bilo bi bolje da nije, način je kako je komentirao tezu SUH-a da je drugi mirovinski stup neoliberalni eksperiment. Naime, rekao je da to “nije neoliberalni eksperiment, a ako i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“!

Prestrašno kako premijer jedne zemlje javno dokida pravo ijednoj generaciji da sudjeluje u odlučivanju o državnim politikama. To je neupitna diskriminacija temeljem dobi, u ovom slučaju starijih osoba, kojima čelni čovjek izvršne vlasti poručuje kako će o drugom mirovinskom stupu kapitalizirane štednje odlučivati – generacija koje se to tiče?! SUH ozbiljno razmišlja o pokretanju prijave premijera za diskriminaciju temeljem dobi, te diranje u jedno od ustavnih građanskih prava i sloboda – pravo odlučivanja. Neće valjda premijer uskoro uvesti pravila da o porodiljskom dopustu mogu raspravljati samo žene-majke, o programima u vrtićima trogodišnjaci, a o puževim kućicama samo puževi.

Tako je prošla redovita skupština jedne male koalicijske stranke na kojoj je gost „ukrao Božić“. A svi su se nastavili smješkati u ime 1,3 milijuna umirovljenika kojima je Grinch* ukrao pravo na odlučivanje.

*Grincha, koji živi na planini daleko od ljudi, u filmu „Kako je Grinch ukrao Božić“ ovjekovječio je glumac Jim Carrey