UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA UKIDA MIROVINSKI STUP MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI?

Kako je premijer ukrao Božić

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

Zašto je u fokusu ovog broja Glasila SUH-a 11. redovna i izvještajna skupština Hrvatske stranke umirovljenika, održana 29. listopada u Zagrebu? Nije sporno kako Sindikat umirovljenika Hrvatske surađuje sa HSU-om i cijeni napore te koalicijske stranke na vlasti u obrani umirovljeničkih prava, no to nije dovoljan razlog da se njihova redovna skupština smjesti u fokus pažnje.

Zanimljivo je uočiti kako je ta skupština od sporadične medijske teme postala ekskluzivnom te zauzela naslovne stranice novina i portala te ušla u udarne radio i televizijske vijesti. I pritom gotovo nitko nije spomenuo ni riječi iz izjave nazočnog predsjednika Republike Ive Josipovića, koji je zahvalio na potpori te stranke njegovoj kandidaturi za novi predsjednički mandat te poželio HSU-u ostvarenje zadanih ciljeva jer su to i zajednički ciljevi. “Nema društva koje može prosperirati, a da nije utemeljeno na pravdi”, rekao je Josipović i dodao kako oni koji su svoj život utkali u sve nas, moraju imati dovoljno prihoda za starost“. Lijepa i odmjerena poruka, s poštovanjem spram starijih. Sličnu je poruku uputio i predsjednik HSU Silvano Hrelja kako je „snažno uvjerenje HSU-a da svi naši umirovljenici za brojne godine svog poštenog i teškog rada zaslužuju dostojanstven život u mirovini“.

Okidač – poruka SUH-a

Da nije bilo istupa Milana Tomičića koji je, protokolarnom zabunom pozvan da prije premijera Zorana Milanovića pročita poruku Sindikata umirovljenika Hrvatske, ne bi bilo ove medijske priče, jer bi izostao - okidač. U poruci SUH-a, bez ikakvih političkih kalkulacija i u duhu stajališta koja se promiču već godinama, navedeno je sljedeće: „Ono što glasno zagovaramo je borba za očuvanje javnog, prvog stupa međugeneracijske solidarnosti i vraćanje drugog obvezatnog stupa kapitalizirane štednje u prvi stup. Zagovaramo zapadnoeuropski model tzv. profesionalne mirovinske štednje, a ne neoliberalni model međunarodnih financijskih institucija skrojen za bivše socijalističke i diktatorske režime. A na prvome mjestu zagovaramo borbu protiv siromašenja umirovljenika i za dostojanstvo starijih osoba.“

To je poruka SUH-a koju sve rjeđe uspijevamo odaslati u javnost, jer su mediji postali ili glasnogovornici vladine politike ili su pod utjecajem svojih financijera, najčešće banaka i velikih korporacija. To je poruka zbog koje je premijer dobio „napad“ istine i izgovorio ono što u razumnom stanju političar, koji bi htio računati na 1,3 milijuna glasova umirovljenika na sljedećim izborima, ne bi trebao izgovoriti.

Generacijska solidarnost – kaput!

Pa što je to rekao Milanović što je izazvalo interes medija? Stao je za mikrofon i nabrijano objasnio neukim i neupućenim „staricama i starcima“ iz HSU-a: „Generacijska solidarnost se na primjeru vaše generacije igra zadnji puta u novijoj povijesti ove zemlje, a nakon toga dolaze nova pravila pa za svoju mirovinu i za mirovinu mojih vršnjaka i mlađih od mene morat ćemo zaraditi na neki drugi način". I još je rekao kako „sustav drugog mirovinskog stupa, tzv. kapitalizirane štednje, ne bi nazvao neoliberalnim eksperimentom, te da ako u određenoj mjeri to i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“. Alternativa je, ocijenio je, da se sve prebaci u prvi stup i da za 30 godina, kada bude još više starijih građana, više nema za mirovine.

Prvo, šokantno je da premijer sebi dopušta u maniri izbornika nogometne reprezentacije zastrašivati radnike i umirovljenike dubinskom i kompletnom promjenom mirovinskog sustava i to kao da propovijeda – sa šanka! Eto, uz gemišt im poručuje kako će ukinuti mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, jer se njemu tako čini, jer on piše „noviju povijest ove zemlje“... Takvu količinu bahatosti je vrlo teško razumjeti, pa i u slučaju da vam je dotični premijer zapravo (bio) simpatičan.

Nostradamus s Markovog trga

Drugo, neshvatljivo je kako premijer preuzima ulogu babe gatare pa iz svoje kristalne kugle čita što će biti za 30 godina, a k tome u nostradamusovskoj maniri vidi samo katastrofične događaje i prijeti kako, ako se štednja iz drugog mirovinskog stupa prebaci u prvi stup, neće biti za mirovine. To što su baš to učinile Poljska, Slovačka i Mađarska, a njegov omiljeni model drugog stupa odbile primijeniti Češka i Slovenija, nije ga briga. Mogao bi ih časkom sve izvrijeđati, kao što je u siječnju ove godine, upitan o mogućnosti ukidanja postojećeg modela drugog mirovinskog stupa, odgovorio: „Ono što su napravili Mađari – nikad!“. Hoće li uslijediti nastavak u stilu: „Ono što je napravio Donald Tusk (tada poljski premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća) – nikad!“

Treće i najgore što je Milanović rekao na tome skupu, a bilo bi bolje da nije, način je kako je komentirao tezu SUH-a da je drugi mirovinski stup neoliberalni eksperiment. Naime, rekao je da to “nije neoliberalni eksperiment, a ako i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“!

Prestrašno kako premijer jedne zemlje javno dokida pravo ijednoj generaciji da sudjeluje u odlučivanju o državnim politikama. To je neupitna diskriminacija temeljem dobi, u ovom slučaju starijih osoba, kojima čelni čovjek izvršne vlasti poručuje kako će o drugom mirovinskom stupu kapitalizirane štednje odlučivati – generacija koje se to tiče?! SUH ozbiljno razmišlja o pokretanju prijave premijera za diskriminaciju temeljem dobi, te diranje u jedno od ustavnih građanskih prava i sloboda – pravo odlučivanja. Neće valjda premijer uskoro uvesti pravila da o porodiljskom dopustu mogu raspravljati samo žene-majke, o programima u vrtićima trogodišnjaci, a o puževim kućicama samo puževi.

Tako je prošla redovita skupština jedne male koalicijske stranke na kojoj je gost „ukrao Božić“. A svi su se nastavili smješkati u ime 1,3 milijuna umirovljenika kojima je Grinch* ukrao pravo na odlučivanje.

*Grincha, koji živi na planini daleko od ljudi, u filmu „Kako je Grinch ukrao Božić“ ovjekovječio je glumac Jim Carrey