UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

OSVRT: HRT pretplata za siromašne - upola?

Još početkom travnja 2009. godine HSU je Saboru uputio prijedlog prema kojem bi umirovljenička domaćinstva radijsku i televizijsku pristojbu plaćala u jednakom postotku kao i do sada, 1,5 posto, ali ne od prosječne neto plaće, već prosječne mirovine.

Način naplate pristojbe smatrali su nepravednim uzmemo li u obzir činjenicu da je prosječna neto mirovina iznosila svega 41,08 posto plaće. Predsjednik HSU-a Silvano Hrelja tada je upozorio kako je prosječna mirovina u čak 14 županija niža od državnog prosjeka te da u pet županija umirovljenici u prosjeku primaju manje od 1.800 kuna mirovine. No taj socijalno osjetljiv i sasvim realan prijedlog tada nije naišao na simpatije u zastupničkim klupama, te je odbijen uz objašnjenje kako Sabor ne može krojiti posebna pravila koja bi se odnosila samo na umirovljenike.

Sredinom studenog prošle godine HSU je ministrici kulture Andrei Zlatar Violić uputio zastupničko pitanje, koje je glasilo „Zašto se i kod plaćanja HRT pristojbe za umirovljenike ne primijeni isti cenzus za umirovljenike samce i člana obitelji koji postoji kod plaćanja dopunskog zdravstvenog osiguranja i tako olakša život najugroženije skupine umirovljenika s vrlo niskim mirovinama?“ Iako se ministrica Violić složila da, uz nezaposlene, u najugroženiju skupinu spadaju i umirovljenici s niskim primanjima, te već nakon nekoliko dana u medijima najavila skoru objavu nove medijske strategije s tri modela naplate pristojbe, od najavljene strategije još uvijek ni „s“.

Stoga se HSU ponovno obratio Saboru te 14. srpnja u saborsku proceduru poslao svoj prijedlog dopune Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji. U predloženoj dopuni stoji kako bi se smanjenjem postotka s 1,5 na 0,75 ostvarila pravednija naplata HRT-ove pristojbe, te bi vlasnici radio ili tv  prijamnika koji ostvaruju prihod niži od prosječne plaće sada umjesto 80, pristojbu plaćali 40 kuna. Iako bi niža pristojba smanjila ukupan godišnji prihod HRT-a za oko 150 milijuna kuna, to je približan iznos koji je HRT u prošloj godini potrošio na prisilnu naplatu putem odvjetnika, ovrha i svojih kontrolora.

Tako se naplata radio i televizijske pristojbe u odvjetničkim uredima pretvorila u odličan biznis. Obveznicima plaćanja pristojbe koji svoj račun nisu podmirili na vrijeme na adresu najprije stigne opomena od HRT-a, a ako i nakon nje obveznici ne plate zaostale račune, stiže im ovršni prijedlog. HRT godišnje provede oko 100.000 ovršnih prijedloga nad svojim pretplatnicima. No što je s bakom koja ima mirovinu od 1.200 kuna i kojoj se iz razumljivih razloga dogodi da ne može platiti nekoliko računa, pa joj se na njih nagomilaju još i kamate i troškovi ovrhe, a kako ni njih ne može platiti, oduzima joj se ionako skromna imovina?

Kad je već nacionalna medijska kuća osnovala inkviziciju za neplatiše svoje pristojbe, mogla bi se isto tako latiti posla i ozbiljno pozabaviti podizanjem kvalitete svog televizijskog programa, na kojeg se i prečesto žale ne samo njihovi stariji platiše. No javnoj televiziji zakon omogućava da vas goni bez obzira kakvu kvalitetu usluge isporučivali, a na vama je da platite. Stoga je za sada jedino rješenje da se našim najsiromašnijim sugrađanima, mahom umirovljenicima, konačno smanji naplata pristojbe, pa kad već u mnogočemu oskudijevaju - nek' im barem ostave televiziju.