UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

VOZAČKE DOZVOLE – I KAKO IH IZGUBITI

Oštećena 221 tisuća vozača starijih od 65 godina

Tek usvojene izmjene Zakon o sigurnosti prometa na cestama hitno moraju na popravni:
 
- jer je bezrazložno usvojen po žurnom postupku, bez javne rasprave, a internetska je usred ljeta trajala 5 dana, čime se starijim osobama uopće nije omogućilo sudjelovanje
- jer se diskriminira vozače s osnova dobi, te im se stavlja novi financijski teret obveznih zdravstvenih pregleda
- jer su mladi vozači, a ne stari, najrizičnija skupina, pa nije ni bilo stručnog uporišta za smanjivanje „dozvoljene dobi“ sa 80 na 65 godina!
 

Izaslanstvo Sindikata umirovljenika Hrvatske 3. rujna je na razgovoru u Uredu pučkog pravobranitelja, među glavnim pitanjima, izložilo o najnovijim izmjenama Zakon o sigurnosti pometa na cestama kojima se najdirektnije diskriminira osobe starije od 65 godina. Od ove institucije zatraženo je da hitno poduzme sve potrebne mjere kako bi se, unatoč usvajanju zakonskih izmjena od strane Hrvatskog sabora 15. srpnja, sporne odredbe što hitnije uputile na popravak. Jer. ovaj najbrži od svih zakona stupio je na snagu već 5. kolovoza!

Naime, sve uobičajenijom manipulativnom strategijom pri donošenju zakona, Ministarstvo unutarnjih poslova je u sred ljeta, nakon žurnog postupka, ujedinivši prvo i drugo čitanje, te preskačući bilo kakav dijalog s relevantnim skupinama na koje se izmjene odnose, bitno umanjilo prava starijih osoba, na način da je novim Zakonom o sigurnosti prometa uveo dobnu granica za produljenje vozačke dozvole uz obavezni liječnički pregled – spustivši je sa sadašnjih 80 godina na samo 65 godina.

Naime, u Zakonu iz 2004. godine, čl. 222, t.3, pisalo je: „Vozačka dozvola izdaje se s rokom važenja do 80 godine života vozača, a mijenja se svakih deset godina!, a „nakon navršenih 80 godina života vozačka dozvola se izdaje na rok označen u liječnikom uvjerenju, a najduže na pet godina“. Kasniji, do nedavno važeći Zakon je bio još liberalniji, pa je dokinuo ikakvu dobnu granicu, te uveo samo kriterij zdravstvenog stanja na način da je propisivao da se „prilikom produljenja vozačke dozvole vozač nije dužan podvrgnuti zdravstvenom pregledu za vozača“ osim u slučaju da je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena pri izdavanju dozvole.

Izmjena bez obrazloženja

Kako je obrazložena takva diskriminativna izmjena? Nevjerojatnom rečenicom koja nema ni glave niti repa: „Nelogično je da prilikom prvog ishođenja vozačke dozvole osoba mora priložiti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti koje nije starije od 6 mjeseci te ako u tom zdravstvenom uvjerenju nema ograničenja ne mora više praktički do duboke starosti prilikom produljenja vozačke dozvole prilagati zdravstveno uvjerenje, iako je s protekom godina zdravstveno stanje osobe podložnije promjenama.“ Čisti primjer neosnovane i neobrazložene izmjene zakona (argument „nije logično“, je apsolutno smiješan), ali koja za posljedicu ima diskriminaciju ogromnog broja vozača s osnova dobi.

U izmjenama istog zakona 2004. godine vrlo analitički je pripremljena podloga za zakonske izmjene, a iz koje je vidljivo da osobe starije od 65 godina nisu te koje su rizičnije u prometu, već su to mladi, motociklisti, biciklisti, pijanci i narkomani. Iz te kvalitetne analize proizašla su i utemeljena zakonska rješenja. Ovoga puta, ništa od analiza. Nekom se nešto učinilo nelogičnim, pa ponizi i ošteti  221.000 vozača starijih od 65 godina! Ludnica.

Pet dana interneta za stare

Drugo, zanimljivo je kako su starije osobe zakinute i u pravu na sudjelovanje u javnoj raspravi kao zainteresirana strana. Prvo, zakon je usvojen bez stvarne javne rasprave, odnosno na način da je na stranicama MUP-a otvoren tzv. savjetovanje sa zainteresiranom javnošću objavom Nacrta prijedloga zakona, a pošto je poznato da su osobe starije od 65 godina masovno kompjutorski pismene, stari su tih pet dana navalili na Internet i srušili cijeli sustav svojim brojnim primjedbama. Malo sutra. 

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću trajalo je od petka, 13. lipnja, do petka 20. lipnja, odnosno  punih pet dana. Istinito, tužno i sramotno.

Lažno usklađivanje

Autori izmjene zakona pravdaju usklađivanjem s pravnom stečevinom EU: „Predloženim izmjenama i dopunama Zakon o sigurnosti prometa na cestama se usklađuje s pravnom stečevinom Europske unije odnosno s Provedbenom Direktivom Komisije 2014/37/EU, od 27. veljače 2014. o izmjeni Direktive Vijeća 91/671/EEZ u pogledu obavezne uporabe sigurnosnih pojaseva i sustava sigurnosnog vezivanja djece u vozilima.“

Točno, EU traži da se bolje zaštite djeca u prometu i to je jedino usklađivanje. Ovako se stvara lažni dojam kako je EU zatražila do hrvatski penzići, iako žive sve dulje, mogu voziti – sve kraće. Apsolutno nedopustivo.

Vozačke za bogate?

Pauperizirani hrvatski umirovljenici s prosječnom mirovinom od 2.200 kn, te treći po siromaštvu u EU, od sada će morati od 65. godine na dalje redovito na obnovu vozačke dozvole uz kompletan zdravstveni pregled od prosječno 450 kn, 20 kuna biljega, utrošak vremena na prijevoz i čekanje.

Posljedica diskriminacije za 221.000 vozača starijih od 65. godina je mjerljiva i u kunama i bespotrebno potrošenom vremenu i zdravlju. Naime, hodanje po ordinacijama, osim novčane strane, ima i moguće zdravstvene posljedice. U saborskoj raspravi rijetki su zastupnici uopće postavili pitanje troška. Što i bi kad ne mogu osjećati prirodno suosjećanje s vozačkim siromasima. Posljedica? Siromašniji umirovljenici neće si moći priuštiti obnovu vozačke dozvole, pa i uz posljedicu bitno smanjene mobilnosti.

Automatizam ili „osobni“ liječnik?

Pitamo se u SUH-u koliko godina ima autor ili autorica ovih izmjena zakona, kad smatra da državu treba štititi od opasnih umirovljenika na cestama već od 65. godine života? I tko to kontrolira takve ambiciozne činovnike, jer onda takva glupost ne bi prošla u zakonu u godini kad smo uveli obvezu rada do 67. godine života. Kako možemo očekivati da ljudi budu sposobni raditi, često i delikatne poslove, a ne očekujemo da su u stanju voziti?

Drugo, zar se nije moglo propisati obvezu liječnika opće prakse, koji najbolje poznaje zdravstveni status „svog“ pacijenta, da u slučaju takve prosudbe iniciraju zdravstveni pregled kod obnove vozačke dozvole? Ali i tada samo temeljem zdravstvenog statusa, a ne temeljem dobi.

Umirovljeničke udruge, svaka na svoj način, inicirale su hitne izmjene – izmjena zakona. Matica je objavila „javni prosvjed“, Hrvatska stranka umirovljenika obećava davanje izmjena sporne diskriminacije u saborsku proceduru, a Sindikat umirovljenika planira pokrenuti ocjenu ustavnosti. U nadi da neće trebati, da će se diskriminacija zaustaviti, a svima oštećenima u međurazdoblju uputiti isprika i vratiti novci.

(Jasna A. Petrović)