UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRELJA: Obuhvatite i 75 tisuća umirovljenika!

Predsjednik HSU Silvano Hrelja poslao je 3. veljače, nakon sastanka s čelnicima Sindikata umirovljenika Hrvatske i Matice umirovljenika Hrvatske, pismo predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću u kojem je zatražio povećanje neoporezivog dijela mirovine u jednakom iznosu u kojem je Vlada najavila povećanje neoporezivog dijela plaće za zaposlene.

„Prema našim izračunima, ako Vlada poveća neoporezivi dio mirovine s 3.400 na 3.800 kuna ta bi mjera obuhvatila 75 tisuća umirovljenika čija bi se kupovna moć povećala za 124,3 milijuna kuna godišnje, a njihova prosječna mirovina bi porasla za 167 kuna mjesečno. Smanjenjem porezne presije ublažili bi se ionako previsoki troškovi života umirovljenika koji se ne vide u službenoj statistici s obzirom na to da se statistički izračuni rade temeljem pretpostavljenih troškova četveročlane obitelji. Na životni standard umirovljenika presudno utječu troškovi hrane, lijekova, stanovanja, prijevoza i higijenskih potrepština koji su u prethodnom periodu uglavnom rasli. Smatramo važnim naglasiti kako umirovljenici u Hrvatskoj najredovitije podmiruju svoje financijske obaveze, ali i da su njihove mirovine svojevrsni financijski amortizer u sve brojnijim obiteljima čiji su mlađi članovi ostali bez posla tijekom gospodarske krize.  – navodi se u Hreljinom dopisu.

Hrvatska stranka umirovljenika smatra kako porezna reforma mora biti cjelovita i jednako tretirati zaposlene i umirovljenike. Smanjenje porezne presije samo za plaće radnika, premda se radi o hvalevrijednoj mjeri, kao posljedicu bi moglo imati otvaranje pitanja diskriminacije osoba treće životne dobi. Diskriminacija umirovljenika nikako nije u duhu solidarnosti i pravičnosti, što su odlike svake socijalno osjetljive Vlade.