UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IZVANREDNO PRIOPĆENJE SINDIKATA UMIROVLJENIKA

Premijeru, čujete li nas?

SUH je 4. rujna uputio izvanredno priopćenje, netom nakon što je premijer Zoran Milanović najavio da će „vjerojatno još ove godine s rebalansom proračuna biti usvojene izmjene Zakona o porezu na dohodak, koje bi trebale rezultirati povećanjem plaća“, naglasivši na konferenciji za novinare da su izmjene poreza na dohodak usmjerene k povećanju konkurentnosti i potrošnje.

Premijer nije ni spomenuo umirovljenike, iako je još 16. srpnja Sindikat umirovljenika pokrenuo inicijativu za povećanje osobnog odbitka za umirovljenike s 3.400 na 3.800 kuna, kako bi se time doista pokrenuo srednji sloj stanovništva na jaču potrošnju, što bi uključilo i 74.000 umirovljenika.

Upozoravamo da se politikama i mjerama kojima se diskriminira dio srednjeg sloja temeljem dobi čini višestruka šteta. Ako je premijer zaključio kako se 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika bespovratno srozalo u kategoriju niže, osiromašene klase pa tu nema spasa, ili je, pak, time deklarirao stajalište Vlade kako budućnost Hrvatske vidi sa starijim osobama samo kao korisnicima socijalne pomoći, pogriješio je. A još više griješi ako misli da su umirovljenici skupina koja ne može pružiti veliki otpor i politički nije opasna, pa ju se može olako diskriminirati i isključivati.

I Hrvatska stranka umirovljenika uputila je Vladi (s kojom je u koaliciji) zahtjev da se mjerama poticanja potrošnje „pokriju“ i umirovljenici, no premijer je ignorirao i njihov zahtjev. Preostaje vidjeti čuje li Milanović uopće umirovljenike.