UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

I UMIROVLJENICI SU SREDNJA KLASA!

Povećajte osobni odbitak i za umirovljenike!

Sindikat umirovljenika Hrvatske uputio je 16. srpnja inicijativu novom ministru financija Borisu Lalovcu za povećanje osobnog odbitka za umirovljenike sa 3.400 na 3.800 kuna (Zakon o porezu na dohodak, članak 36. St. 1), sukladno prošlogodišnjem zaključku svih hrvatskih umirovljeničkih udruga. Ministar nije čak ni odgovorio, ali se zato posvetio intenzivnoj pripremi male porezne reforme kojom će samo aktivnim, ali ne i umirovljenim radnicima, povećati porezni odbitak kako bi se pokrenula potrošnja. Ministar će dati bogatima, da bi u skorašnjoj novoj poreznoj reformi uvođenja poreza na nekretnine mogli budzašto pokupovati preostalu imovinu siromašnih.

– „Povećanje PDV-a utjecalo je na smanjenje potrošnje i sad moramo ići s kontraefektima kako bi građani bili pokretač gospodarstva.“ – kazao je ministar Lalovac ovih dana, ali u svoje „kontraefekte“ je zaboravio uključiti, uz zaposlene, najveću skupinu hrvatskih građana – starije osobe. Je li ministar zaključio kako se 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika bespovratno srozalo u kategoriju niže, osiromašene, klase pa tu nema spasa, ili je, pak, time deklarirao stajalište Vlade kako budućnost Hrvatske vidi sa starijim osobama samo kao korisnicima socijalne pomoći?  Vlada sigurno misli da su umirovljenici skupina koja ne može pružiti veliki otpor i politički nije opasna, pa ju se može olako diskriminirati i isključivati.

Vlada je u nečemu u pravu. Imati srednju klasu je stvar političkog izbora društva, a to je izbor koji mora učiniti ova Vlada, jer će u protivnom samo biti pogrebnikom leša srednje klase kao učinka prethodnih vlada. Propadanje srednje klase i brojčana prevlast nižih slojeva imat će dalekosežne posljedice po razvoj i budućnost Hrvatske. Društveni sloj koji bi trebao biti »kičma« hrvatskog društva i oslonac njegovog razvitka ubrzano propada i siromaši, a istodobno zamjetno je poboljšanje položaja najviše klase i menadžera, a poznato je da države s većim udjelom srednje klase imaju tendenciju bržeg i stabilnijeg rasta.  Poznato je kako su upravo stariji građani stup potrošnje, pouzdani i vjerni potrošači. To su naučili čak i veliki šoping centri, ali nije Vlada.

U Hrvatskoj je u tranzicijskom periodu došlo do preraspodjele društvenog bogatstva, pri čemu se manji dio zajednice dokopao većine bivšeg društvenog vlasništva, dok većina preostalog stanovništva živi skromno i jedva namiruje svoje osnovne životne potrebe. Ministru je to dobro poznato zbog broja blokiranih računa građana, među kojima su i brojne starije osobe.

Bivši predstavnici tradicionalne srednje klase će morati raditi dodatne poslove kako bi mogli plaćati stanarinu i troškove života. Nitko u društvu neće imati vremena za život, prostora izvan karijere za stvari kao što je kultura, jer ćemo imati tri ili četiri posla samo da bismo preživjeli. Umirovljenicima je također „omogućeno“ raditi, kako bi prestali biti teret nezaposlenim i osiromašenim radnicima. U tom novom društvu srednja klasa uopće neće postojati, a stariji ljudi će biti posve ležerno izgurani na društvenu marginu. Uostalom, to nam je pri usvajanju Zakona o radu obećao jedan drugi ministar, objasnivši kako je prošlo vrijeme 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna, od kolijevke pa do groba.

Sjećate li se vremena kad su radnici bili srednja klasa i kupovali vikendice koje sada nitko ne želi i ne može kupiti, a tajkunaši biraju elitne vile i bazene. Srednji sloj u razvijenim zemljama čini oko 60 posto stanovništva i on je temelj razvoja svake zemlje. U njega se svrstavaju kvalificirani radnici,  sitni poduzetnici, obrtnici, liječnici, profesori, znanstvenici, učitelji, uopće osobe višeg obrazovanja, administrativci, radnici u trgovačkim centrima. I jednako važno za ministra: srednja klasa je generator potrošnje, u njenom okrilju se vrlo često rađaju nove ideje i pokreću novi poslovi. 

U Hrvatskoj je oko 10 do 15 posto građana srednji sloj, 200.000 su bogati, 90 posto siromašni – umirovljenici, nezaposleni, učenici, studenti... Naši su umirovljenici najsiromašniji na području zemalja bivše Juge, a u Europi odmah iza Cipra i Bugarske. Sve to ograničava naše snove i snove naše djece i unuka.

Dakle, ministar financija Boris Lalovac najavio je povećanje neoporezive osnovice sa 2200 na 2600 kuna, što bi radnicima koji mjesečno zarađuju oko 4500 kuna na ruke i manje donijelo povišicu od 24 do 48 kuna, dok bi radnici koji mjesečno na ruke prime od 4500 do  7000 kuna “profitirali” od 78 do 152 kune, a najveći dobitak bi dobili oni koji mjesečno zarađuju oko 12000 kuna  jer bi im plaća porasla 750 do 900 kuna. Umirovljenim radnicima ministar nije naumio ništa dati.

Čak ako zaboravimo na trenutak aktivne radnike čije su plaće između minimalne i prosječne i 90 posto umirovljenika čije mirovine su ispod visine prosječne plaće, kome se onda piše putovnice za novu srednju klasu? To sigurno nisu siromašni, niti umirovljenici. Ministar Lalovac čak ne planira poslušati ministra Vargu koji bi skinuo tzv. dodatni zdravstveni doprinos od 3 posto umirovljenicima koji imaju mirovine na razini prosječne plaće, iako bi mu se takav potez posve uklopio u njegovu mini reformu. On i ova Vlada naprosto previđaju i čak diskriminiraju starije osobe.

Pokazalo da će, ako bogatima ostane više novca od njihova dohotka i kapitala, oni više investirati i otvarati radnih mjesta. To može povećati potrošnju, ali ne i onu potrošnju koja povlači neku proizvodnju. U principu, taj novac ide u financijske spekulacije, koje ne podržavaju proizvodnju i zaposlenost, nego idu u kupnju luksuzne, neproduktivne robe, a ako se novac vrati umirovljenicima, oni će kupiti više lijekova ili tenisice za unuke i potaknuti proizvodnju.

Vrijeme je da se Hrvatska pokrene, a to neće ići bez snaženja srednjeg sloja, zaustavljanja pada potrošnje i dokidanja siromaštva. To neće ići bez umirovljenika i njihova potrošačkog potencijala.

 

Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a