UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

I UMIROVLJENICI SU SREDNJA KLASA!

Povećajte osobni odbitak i za umirovljenike!

Sindikat umirovljenika Hrvatske uputio je 16. srpnja inicijativu novom ministru financija Borisu Lalovcu za povećanje osobnog odbitka za umirovljenike sa 3.400 na 3.800 kuna (Zakon o porezu na dohodak, članak 36. St. 1), sukladno prošlogodišnjem zaključku svih hrvatskih umirovljeničkih udruga. Ministar nije čak ni odgovorio, ali se zato posvetio intenzivnoj pripremi male porezne reforme kojom će samo aktivnim, ali ne i umirovljenim radnicima, povećati porezni odbitak kako bi se pokrenula potrošnja. Ministar će dati bogatima, da bi u skorašnjoj novoj poreznoj reformi uvođenja poreza na nekretnine mogli budzašto pokupovati preostalu imovinu siromašnih.

– „Povećanje PDV-a utjecalo je na smanjenje potrošnje i sad moramo ići s kontraefektima kako bi građani bili pokretač gospodarstva.“ – kazao je ministar Lalovac ovih dana, ali u svoje „kontraefekte“ je zaboravio uključiti, uz zaposlene, najveću skupinu hrvatskih građana – starije osobe. Je li ministar zaključio kako se 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika bespovratno srozalo u kategoriju niže, osiromašene, klase pa tu nema spasa, ili je, pak, time deklarirao stajalište Vlade kako budućnost Hrvatske vidi sa starijim osobama samo kao korisnicima socijalne pomoći?  Vlada sigurno misli da su umirovljenici skupina koja ne može pružiti veliki otpor i politički nije opasna, pa ju se može olako diskriminirati i isključivati.

Vlada je u nečemu u pravu. Imati srednju klasu je stvar političkog izbora društva, a to je izbor koji mora učiniti ova Vlada, jer će u protivnom samo biti pogrebnikom leša srednje klase kao učinka prethodnih vlada. Propadanje srednje klase i brojčana prevlast nižih slojeva imat će dalekosežne posljedice po razvoj i budućnost Hrvatske. Društveni sloj koji bi trebao biti »kičma« hrvatskog društva i oslonac njegovog razvitka ubrzano propada i siromaši, a istodobno zamjetno je poboljšanje položaja najviše klase i menadžera, a poznato je da države s većim udjelom srednje klase imaju tendenciju bržeg i stabilnijeg rasta.  Poznato je kako su upravo stariji građani stup potrošnje, pouzdani i vjerni potrošači. To su naučili čak i veliki šoping centri, ali nije Vlada.

U Hrvatskoj je u tranzicijskom periodu došlo do preraspodjele društvenog bogatstva, pri čemu se manji dio zajednice dokopao većine bivšeg društvenog vlasništva, dok većina preostalog stanovništva živi skromno i jedva namiruje svoje osnovne životne potrebe. Ministru je to dobro poznato zbog broja blokiranih računa građana, među kojima su i brojne starije osobe.

Bivši predstavnici tradicionalne srednje klase će morati raditi dodatne poslove kako bi mogli plaćati stanarinu i troškove života. Nitko u društvu neće imati vremena za život, prostora izvan karijere za stvari kao što je kultura, jer ćemo imati tri ili četiri posla samo da bismo preživjeli. Umirovljenicima je također „omogućeno“ raditi, kako bi prestali biti teret nezaposlenim i osiromašenim radnicima. U tom novom društvu srednja klasa uopće neće postojati, a stariji ljudi će biti posve ležerno izgurani na društvenu marginu. Uostalom, to nam je pri usvajanju Zakona o radu obećao jedan drugi ministar, objasnivši kako je prošlo vrijeme 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna, od kolijevke pa do groba.

Sjećate li se vremena kad su radnici bili srednja klasa i kupovali vikendice koje sada nitko ne želi i ne može kupiti, a tajkunaši biraju elitne vile i bazene. Srednji sloj u razvijenim zemljama čini oko 60 posto stanovništva i on je temelj razvoja svake zemlje. U njega se svrstavaju kvalificirani radnici,  sitni poduzetnici, obrtnici, liječnici, profesori, znanstvenici, učitelji, uopće osobe višeg obrazovanja, administrativci, radnici u trgovačkim centrima. I jednako važno za ministra: srednja klasa je generator potrošnje, u njenom okrilju se vrlo često rađaju nove ideje i pokreću novi poslovi. 

U Hrvatskoj je oko 10 do 15 posto građana srednji sloj, 200.000 su bogati, 90 posto siromašni – umirovljenici, nezaposleni, učenici, studenti... Naši su umirovljenici najsiromašniji na području zemalja bivše Juge, a u Europi odmah iza Cipra i Bugarske. Sve to ograničava naše snove i snove naše djece i unuka.

Dakle, ministar financija Boris Lalovac najavio je povećanje neoporezive osnovice sa 2200 na 2600 kuna, što bi radnicima koji mjesečno zarađuju oko 4500 kuna na ruke i manje donijelo povišicu od 24 do 48 kuna, dok bi radnici koji mjesečno na ruke prime od 4500 do  7000 kuna “profitirali” od 78 do 152 kune, a najveći dobitak bi dobili oni koji mjesečno zarađuju oko 12000 kuna  jer bi im plaća porasla 750 do 900 kuna. Umirovljenim radnicima ministar nije naumio ništa dati.

Čak ako zaboravimo na trenutak aktivne radnike čije su plaće između minimalne i prosječne i 90 posto umirovljenika čije mirovine su ispod visine prosječne plaće, kome se onda piše putovnice za novu srednju klasu? To sigurno nisu siromašni, niti umirovljenici. Ministar Lalovac čak ne planira poslušati ministra Vargu koji bi skinuo tzv. dodatni zdravstveni doprinos od 3 posto umirovljenicima koji imaju mirovine na razini prosječne plaće, iako bi mu se takav potez posve uklopio u njegovu mini reformu. On i ova Vlada naprosto previđaju i čak diskriminiraju starije osobe.

Pokazalo da će, ako bogatima ostane više novca od njihova dohotka i kapitala, oni više investirati i otvarati radnih mjesta. To može povećati potrošnju, ali ne i onu potrošnju koja povlači neku proizvodnju. U principu, taj novac ide u financijske spekulacije, koje ne podržavaju proizvodnju i zaposlenost, nego idu u kupnju luksuzne, neproduktivne robe, a ako se novac vrati umirovljenicima, oni će kupiti više lijekova ili tenisice za unuke i potaknuti proizvodnju.

Vrijeme je da se Hrvatska pokrene, a to neće ići bez snaženja srednjeg sloja, zaustavljanja pada potrošnje i dokidanja siromaštva. To neće ići bez umirovljenika i njihova potrošačkog potencijala.

 

Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a