UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DRUGI MIROVINSKI STUP: Koju kategoriju rizika izabrati

U čemu je sličnost propagande u mirovinskoj reformi II. mirovinskog stupa s propagandom u pretvorbi i privatizaciji? Nema suštinske razlike nema. Ista ih je majka rodila.

Piše: Ivo Marijanović, predsjednik Odbora  SUH-a za mirovinska prava i sustav

Mirovinska reforma  pretočena je u zakonske okvire i za Vladu i Sabor očito je završena. Usvojeni su svi „potrebni“ zakoni koji kroje mirovinska prava iz drugog mirovinskog stupa, kako postojećih umirovljenika, tako i osiguranika koji će mirovinu ostvariti u budućnosti: Zakon o obaveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim društvima i Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima.

Kakvu će mirovinu dobiti? Tko doživi, vidjet će.

Hrvatski sabor donio je gore navedene zakone ne uvažavajući  pritom nikakve primjedbe, argumente i prijedloge socijalnih partnera, niti Sindikata umirovljenika Hrvatske.

Predlagač je dopustio da se stajališta unesu na web stranicu Ministarstva rada i mirovinskog sustava i time je, kao, sve saslušao; time je, kao, organizirao „raspravu“ i zatim sve odbio i bacio u koš.

Nažalost, samo je Sindikat umirovljenika (i nešto malo je to učinila Stranka laburista) upozoravao,  na posljedice primjene novih zakonskih rješenja u  mirovinskom sustavu, kako u prvom a naročito u drugom mirovinskom stupu.  Sindikat umirovljenika nije problematizirao predložena rješenja „iz palca“, nego je podacima i analizama,  kao i usporedbama sa drugim zemljama,  ukazivao na pogubnost predloženih rješenja čije će posljedice dugoročno biti štetne, kako za umirovljenike tako i za državne financije. No, ova je Vlada slaba. Ova se Vlada boji bankarskog sektora koji mirovinskim fondovima upravlja u svoju korist, u korist svojih fond-menadžera i svoga portfelja.

Šteta i rizik

SUH je javno istupao sa svojim saznanjima Saboru, Vladi, Predsjedniku Republike, javnosti, kako dopisima, tako i preko svih pisanih i elektronskih medija. Ukazalo se na  štetan utjecaj primjene  modela obaveznog drugog mirovinskog II. stupa i to:

  • - šteta za postojeće umirovljenike (kroz smanjenje doprinosa  sa 20% na 15% za mirovine temeljne    na  generacijskoj solidarnosti (prvi mirovinski stup) čime nedostaje 5 do 10 mlrd. kuna  za isplatu aktualnih mirovina;
  • - šteta za buduće umirovljenike koji će mirovinu ostvarivati iz prvog i drugog mirovinskog stupa, čije će mirovine biti znatno niže od mirovina samo iz prvog mirovinskog stupa, i to za sve radnike/osiguranike čija je plaća niža od 1000€.
  • - šteta za državni proračun  kroz duplicirani trošak i to: jednom zbog umanjenja stope doprinosa prvog mirovinskog stupa (5%),  i usmjeravanja u drugi stup, a drugi puta radi  nedostatka tih sredstava za aktualne mirovine.          

Nažalost, podrške i razumijevanja nije bilo ni od velikih radničkih sindikata.Teško je shvatiti da se sindikati zaboravljaju boriti za radnike i kad odu u mirovinu. Zanima ih samo visina i sigurnost plaća, ali raspodjela izdvajanja iz plaća kao da im nije bitna. Neki čelnici središnjica čak su skloni javno podržati usvojeni model drugog stupa temeljen na interesima financijskog lobija i sadašnje vladajuće garniture, bez ijednog  relevantnog argumenta temeljenog na činjenicama. Neznanje ili interes?

Propaganda za novi model mirovinskog sustava odnosno drugi mirovinski stup slična je propagandi modela pretvorbe i privatizacije, s poznatim ishodom bogaćenja dvjestotinjak odabranih obitelji. I kod privatizacije i kod drugog mirovinskog stupa, predloženi model je zamotan u celofan prosperiteta, blagostanja i sigurnosti za radnike  i umirovljenike. Doduše ne odmah, nego u budućnosti. U pretvorbi  su to  bile dionice, za koje su se čak dizali i krediti, jer „želimo imati svoje vlasništvo koje će osigurati budućnost pokoljenjima“. Nakon što su tvornice propale, nema dionica, nema radnih mjesta, nema budućnosti.

Mađioničari iz pretvorbe

Pa gdje je nestala imovina? Imovina je u financijskom sektoru (sjetimo se da je prije nekoliko godina na mnogim ogradama bivših propalih i ovršenih poduzeća stajala tabla poznate banke iz sudskih procesa); imovina je kod pojedinih moćnika bliskih ondašnjoj političkoj vrhuški, „herojima pretvorbe i privatizacije“ - današnjim „tajkunima“ koji žive u vilama i dvorcima, a posluju s kreditima.

U čemu je sličnost propagande u mirovinskoj reformi II. mirovinskog stupa s propagandom u pretvorbi i privatizaciji? Nema suštinske razlike nema. Ista ih je majka rodila.

I danas čujemo samo hvalospjeve lobista (bilo bankarskih, bilo „plaćeničkih“). Govori se o brizi za vlastitu budućnost kroz plasman vlastitog stvarnog mirovinskog novca u dionice. Plasiranje stvarnog novca u virtualni.  

Kamo se novac plasira?

Do sada 75% u državne obveznice, ostalo u dionice referentnih društava i nešto malo slobodno. Kolika je sigurnost tako plasiranog novca. Relativno velika, odnosno toliko, koliko je sigurna  sama država i njezine obveznice.

No, nove zakonske promjene donijele su nove brige. Donijele su više slobode  (bankarskim) fondovima za plasmane  radničkog novca na tržišta kapitala. Rezultati (ili bolje reći - posljedice) tih plasmana  novca osiguranika vidjeti će se za deset i više godina, a pojedinac će posljedice spoznati kad ostvari pravo na mirovinu.

Do tada će se zaboraviti tko je i za što lobirao, tko je i što predlagao, kojem je političkom miljeu pripadao.

A što će biti u slučaju kraha fondova radi lošeg i rizičnog ulaganja ili ne daj bože likvidacije? Pa, Bože moj, to je rizik posla u koji ste dragovoljno sami ušli i odlučili u kojem ćete stupnju rizičnosti štedjeti. Izgubili ste dionice u pretvorbi kao radnici, pa možete izgubiti i dio mirovine kao budući umirovljenici, zašto ne?!

Kreće – „casino“ ekonomija

Sada se do 7. kolovoza ove godine  svih 1.700.000 osiguranika-ulagača mora opredijeliti za jednu od tri mogućnosti rizika ulaganja i dati naputak svojem fondu u koju kategoriju rizika želi:

  • - kategorija „A“ - vrlo rizična ulaganja, ali i viska dobit kad se ostvari. To je ulaganje u dionice pojedinih tvrtki u zemlji i inozemstvu za koje se procjenjuje da će dati najbolju dobit. Ali i čiji je rizik od promašaja i kraha velik. Ova kategorija je namijenjena mlađim zaposlenicima i ulagačima.
  • - kategorija „B“ - umjereno rizična ulaganja u dionice i obveznice sa sigurnijim ulaganjima, ali i manjom dobiti. Ova kategorija je namijenjena  ulagačima koji se na vrijeme ne opredijele za bili koji fond, nego se automatski  određuju za „B“.
  • - kategorija „C“ - najsigurnija ulaganja u državne obveznice namijenjena ulagačima starijima od 60 godina.

O fondovima i rizicima  u posljednje vrijeme dosta je pisano u medijima, a Jutarnji list od 23. lipnja objavio je na šest stranica detaljne upute za osiguranike-ulagače iz drugog mirovinskog stupa.

Sindikat umirovljenika nije pozvan da zaposlenima (koji imaju svoje krovne sindikalne organizacije) objašnjava terminologiju fondova i preporuke za koje rizike ulaganja da se odluče, iako čvrsto ostaje na stajalištu da drugi mirovinski stup treba biti dragovoljan, a ne obavezan, te da svi dosadašnji članovi drugog mirovinskog stupa trebaju dobiti pravo povratka u I. mirovinski stup, kao bitno sigurniju opciju za očuvanje svoje mirovine. Ipak, ako vas potomci priupitaju koji stupanj rizičnosti da odaberu, recite im neka glasaju za one koji će ukinuti drugi stup kao obavezan. A izbori su uskoro.