UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ZABORAVLJENI SLOJ DRUŠTVA

Od javne kuhinje do vagona

     Beskućnik je osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili dru­gom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja, piše u Zakonu o socijalnoj skrbi. Pojam beskućnik i zaštita takvih osoba u ovaj Zakon je ušla tek 2011. godine, i to na„nagovor" Europ­ske unije, jer je 2007. godine Hrvatska s Europskom komisijom potpisala Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju koji je identificirao beskućnike kao jednu od socijalno najisključenijih skupina. Iako se tim zakonom gradovi, a ako ne mogu oni, onda županije, obvezuju da će se skrbiti o beskućnicima, u praksi rijetki to rade, a i oni koji to rade, ne rade to dovoljno, kazao nam je izvršni predsjednik udruge Hrvat­ska mreža za beskućnike Zvonko Mlinar.

     „Mimo zakona koji definira tzv. apso­lutne beskućnike, mi u udruzi koristimo definiciju Ujedinjenih naroda, koja be­skućnicima smatra i sve one koji nemaju adekvatne uvjete za život, od lošeg stanja nekretnine, te nepostojanja, vode, struje, grijanja, žena u sigurnim kućama, mladih u alternativnoj skrbi i sl. Njih nazivamo relativnim beskućnicima i ima ih oko 10 tisuća, a apsolutnih je najmanje 2 tisuće."

Što se tiče starije populacije, svaki de­seti apsolutni beskućnik stariji je od 65 godina, dok je taj broj za relativne beskuć­nike sigurno viši, jer se zna da u ruralnim sredinama mnoge starije osobe žive bez struje, vode i grijanja.

Prikrivanje stvarnog broja

    Nažalost, službeni podaci resornog ministarstva govore o samo petstotinjak beskućnika u Hrvatskoj, a razlog je zabri­njavajući. Naime, primjerice u Zagrebu oko 30 posto beskućnika je došlo iz drugih gradova i nemaju zagrebačko prebivali­šte te nisu evidentirani kao beskućnici. No, neki nisu evidentirani, kaže Mlinar, i zato što u centrima za socijalnu skrb ih ne žele prijaviti na svoju adresu. Objašnjava da centri nemaju dovoljno osoba koje bi „obrađivale" podatke, radile prijave i odja­ve, vodile cjelokupnu dokumentaciju tih osoba te zbog toga odbijaju prijave, iako ih Zakon o prebivalištu na to obvezuje.

     „U jednom gradu nam je gradonačelnik prišapnuo kako imaju 55 beskućnika, iako ih je neslužbeno puno više. Ali ako bi ih sve priznali i prijavili na adresu, morali bi postupiti prema Zakonu o socijalnoj skrbi i osigurati im skrb i smještaj, a to nisu u mogućnosti. Propisi su dobri, ali je provedba loša", kaže Mlinar, koji je kritizirao nekadašnju SDP-ovu ministricu Milanku Opačić koja je u Zakon o socijalnoj skrbi uvela novost da oni koji koriste usluge prihva­tilišta ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu mimimalnu na­knadu (ZMN), odnosno soci­jalnu pomoć, što je, smatra, apsurd. Zbog toga njihova udruga traži da se to ispravi, iako je i njihov prijedlog da beskućnici ne dobiju pravo na cijeli iznos ZMN-a, već 50 posto, jer se boje da bi veći iznos ipak mogao privući dio populacije beskućnika koji novac troše na alkohol i drogu. Isto bi trebalo vrijediti i za nacionalnu naknadu starijima od 65 godina.

Tisuću beskućnika, dvjesto kreveta

     Potez Milanke Opačić doveo je i do toga da prihvatilište u Velikoj Kosnici koje je ranije primalo 135 ljudi godišnje u prosje­ku (kapacitet 150 ljudi), sada prima 80-ak, jer su upravo zbog toga mnogi odustali od prihvatilišta i spavaju po vagonima i parkovima, jer bi im se ukinula ZMN, kaže Mlinar, dodajući da beskućnici u Zagrebu prenoćiti još mogu na samo dva mjesta, u Sesvetskom Kraljevcu i kod časnih sestara u Jukićevoj, ali na oba mjesta ima tek po 20-ak kreveta.    Samo u Zagrebu ima između 700 i 1.000 beskućnika, dakle više nego što je službena brojka za cijelu Hrvatsku.

     Nije tu kraj apsurdima. Tako Mlinar ističe kako beskućnici koji nemaju zagrebačko prebivalište ne smiju jesti u četiri pučke kuhinje čiji je vlasnik Grad. Zbog toga mnogi moraju prelaziti „pola grada" da bi dobili hranu u drugim pučkim kuhinjama, a što je bilo jako problematično za vrijeme za­brane javnog prijevoza u doba najjačih korona mjera.

     „Da nije bilo volontera u jeku najveće krize ljudi bi umrli od gladi. Bila su zatvo­rena i jedina tri mjesta za tuširanje pa smo tražili kontejnere s tuševima, no i na to se Grad oglušio. Poslali su nam 50 maski", ironično je kazao Mlinar.

Otišli smo i sami vidjeti kako žive be­skućnici, pa smo ispred gradske pučke kuhinje u zagrebačkoj Branimirovoj ulici susreli beskućnika od 62 godine koji nam je otkrio da tamo jede na tuđu osobnu iskaznicu, jer nema zagrebačko prebivalište.

Ljeti u parku, zimi u vagonu

     Ljeti obično spava po parkovima, a zimi na glavnom željezničkom kolodvoru u va­gonu ili u prihvatilištu u Velikoj Kosnici. Srećom, kaže, trenutno par dana ima krov nad glavom, jer spava kod prijateljice, no njoj uskoro dolazi živjeti kćer i morat će iseliti. Samac je, nikad se nije ženio i nema djecu da mu pomognu pa se snalazi sam. Zanimljiv je i detalj tijekom razgovora, pri­šao nam je jedan čovjek u kasnim 40-ima na biciklu koji skuplja boce, a on mu je izvadio svoje i darovao.

     Malo dalje u parku pored Branimirove tržnice naišli smo na još jednog beskućnika. Ima 66 godina, a prije 5 godina se razveo od žene i iselio na ulicu. Spava u vagonima na glavnom željezničkom kolodvoru, bilo ljeto ili zima.

     „Nekad nas spava u vagonu petero, nekad deset. Imam se s čim pokriti pa mi zimi nije hladno."

Zali se da je prije korone mogao od skupljanja boca zaraditi dnevno 50-60 kuna, a sada duplo manje. Ne izgleda ni pijan ni mentalno bolestan, kako mnogi zamišljaju beskućnike, već dosta trezveno, ali prljavo i neuredno. Kaže nam da se hrani u pučkim kuhinjama. Na pitanje tišti li ga što, odgovara kako se pomirio s tim da je beskućnik i da je to „gotovo i što možeš".

     Iz H rvatske mreže za beskućnike tvrde kako bi se broj beskućnika mogao uvelike smanjiti da postoji volja kod vladajućih, i to ne izgradnjom novih prihvatilišta, već prevencijom. Za početak bi, kažu, trebalo izgraditi četiri Centra za pomoć i podršku beskućnicima u četiri najveća hrvatska grada, gdje bi osobe mogle dobiti upute i pomoć oko ostvarivanja svojih prava, npr. imaju slučajeve starijih osoba koje imaju pravo na mirovinu, ali nisu podnijele zahtjev, a to bi im pomoglo da izađu iz siromaštva i da ne budu beskućnici. A prije svega, treba što hitnije riješiti problem s dobivanjem osobnih iskaznica (prebivališta) jer bez nje i oni mlađi se ne mogu ni zaposliti.

Igor Knežević