UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

TKO ĆE ČUVATI BAKU

Nudim kuću za kavu

 

     Hrvatska ima ogroman problem oko smještaja i skrbi starijih osoba. I dok oni najsretniji ili najbogatiji pronađu mjesto u domovima za starije osobe, a takvih je svega tri posto starijih od 65 godina, postavlja se pitanje što je s ostalima koji nemaju tu privilegiju. Naravno, u tom trenutku krene bujati crno tržište skrbi o starijima, pa ne čudi da su hrvatski oglasnici puni onih koji traže, ali i nude skrb o starijim osobama.

     Malo smo pročešljali oglasnike te izmislili da tražimo skrb za slabo pokretnu tetu od 72 godine, koja je mentalno zdrava, ali ima problema s koljenima, pa joj treba pomoći pri čišćenju, kuhanju, i odlasku po namirnice.

     Prvo smo nazvali kontakt iz oglasa, bolničarku s pet go­dina iskustva od tridesetak godina, koja nudi skrb starijim i bolesnim osobama. U razgovoru nam je rekla da radi sve ku­ćanske poslove, ide u nabavku, ali da može raditi od jutra do najkasnije 16 sati, jer ima obitelj i djecu. Pristajemo i kažemo da nije problem, i da bi trebalo samo po par sati dnevno pomoći teti, na što dobivamo odgovor da nije problem te da je cijena 35 kuna po satu bez računa, i bez obzira što od navedenog u tom vremenskom razdoblju radila. Kazala nam je i da je to vjerojatno najjeftinija cijena rada, s obzirom da drugi traže minimalno 40 kuna po satu.

Može i na crno

     Sljedeću koju smo nazvali je gospođa u mirovini, u šez- deetim godinama, koja nam odmah kaže kako joj je nedavno umrla gospođa o kojoj se skrbila četiri godine i da zbog toga traži novi posao. Ponovimo joj priču o našoj teti, ona odmah pita koji je razlog da je nepokretna, je li možda u pitanju bio moždani udar. Nakon našeg negativnog odgovora, uslijedilo je još nekoliko brzopoteznih pitanja poput boluje li od de­mencije, gdje živi teta, može li hodati. Ubrzo smo shvatili da je riječ o gospođi koja doista ozbiljno shvaća svoje obveze i kroz razgovor nam je ulila povjerenje da zna svoj posao. Kazala je da radi na ugovor o djelu, ali i da ako imamo svoju tvrtku da je možemo prijaviti. No, nakon našeg odgovora da li može bez računa, odgovor s malo promijenjenom intonacijom je bio da može, jer je ona uvijek za rad.

     Kad smo je upitali za cijenu, kazala nam je da nam je ne može otkriti dok se ne upozna s osobom i dok se ne utana­če sve obveze oko pomoći, jer je imala negativnih iskustava kada je obitelj očekivalo puno više nego što je bio dogovor. Kazala nam je i da je otvorena za pružanje doživotne skrbi u zamjenu za vlasništvo neopterećene nekretnine u Zagrebu ili Istri i Kvarneru.

Dosmrtno, što je to?

     Dakako, njezin prijedlog zapravo je sklapanje ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, kojim bi naša ima­ginarna teta za dobivenu skrb darovala svoj stan u Zagrebu.

Baš s tim ključnim riječima pronašli smo u oglasniku i 89-go- dišnjaka iz Karlovca, koji za doživotno uzdržavanje zauzvrat nudi kuću u tom gradu. Nakon što smo se predstavili da zapra­vo radimo novinarski zadatak za glasilo SUH-a otkrio nam je da živi sam, ima dvije nekretnine te bi navedenu mijenjao za skrb. Pokretan je, ali mu treba pomoć oko kuhanja i čišćenja, a najviše mu kaže nedostaje društvo nakon smrti supruge. Ima jednu kćer, ali ona ima svoju obitelj. Kaže nam kako je uvijek lakše kad imate s kim popiti kavu i popričati.

     Nakon što smo ga upitali zna li razliku između dosmrtnog i doživotnog ugovora o uzdržavanju, kao i 90 posto starijih osoba nije znao razliku, zapravo nije ni znao za dosmrtno uzdržavanje. Upozorili smo ga da ga nikad ne potpisuje jer nekretnina bi odmah prešla na pružatelja skrbi. Zahvalio nam je i kazao kako bi rado htio osnovati udrugu koja bi okupljala starije osobe, na što smo mu rekli da ako poznaje još starijih osoba da osnuju Podružnicu SUH-a u Karlovcu, na što je rekao da će stvarno pokušati jer poznaje bar 20-ak zainteresiranih.

Planiranje skrbi za budućnost

     Vrlo slično traži i 72-godišnja udovica iz jednog mjesta u hrvatskom Zagorju, koja nudi kuću i kompletno imanje na atraktivnoj lokaciji u zamjenu za doživotno uzdržavanje. Ni ona nije znala razliku dvaju uzdržavanja, pa nam se zahvalila što smo je upozorili na opasnosti. Pitali smo je da li je slabije pokretna i zbog čega traži pomoć, na što nam je odgovorila da je i dalje samostalna, da sve radi, ali je svjesna da u skoroj budućnosti to neće moći i želi se na vrijeme osigurati.

Zanimljiv nam je bio i razgovor s jednim zagrebačkim bračnim parom koji svaki imaju po više od 80 godina, a tra­že žensku osobu od 60 do 70 godina za pomoć u kući. Nude besplatan smještaj, hranu i režije, jer jednostavno kažu da su prestari i trebaju pomoć. Imaju djecu, ali oni imaju svoje obitelji i ne mogu im biti non-stop na usluzi.

Za kraj smo pozvali i osobu koja traži njegovateljicu za mamu koja ima demenciju. Rekli smo da imamo tetu koja je njegovateljica i ne zna se služiti internetom pa zovemo u njezino ime. Kaže da je već pronašla osobu, a da je plaća 6 tisuća kuna mjesečno za 24-satnu njegu ili 3.500 kuna za osam sati rada.

Iz svega navedenog da se zaključiti kako se ljudi snalaze na razne načine, bilo oni koji traže skrb, bilo oni koji nude, ali ih većinu povezuje isti uzrok - potkapacitiranost ili neraspo- loživost smještaja (i skrbi) u domovima za starije.

Što biste Vi učinili, ako nemate 7.500 do 12.000 kuna za smještaj bake s Alzheimerom u privatni dom, nepokretnog oca s penzijom od 1.300 kuna - što je nedovoljno i za gradski ili županijski dom? Da li biste na crno unajmili dvije žene, za 3.000 kuna svaku, koje bi danju čuvale oca, a po noći biste vi dolazili spavati i paziti. Otkud novac za takva rješenja?

Igor Knežević