UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

TKO ĆE ČUVATI BAKU

Nudim kuću za kavu

 

     Hrvatska ima ogroman problem oko smještaja i skrbi starijih osoba. I dok oni najsretniji ili najbogatiji pronađu mjesto u domovima za starije osobe, a takvih je svega tri posto starijih od 65 godina, postavlja se pitanje što je s ostalima koji nemaju tu privilegiju. Naravno, u tom trenutku krene bujati crno tržište skrbi o starijima, pa ne čudi da su hrvatski oglasnici puni onih koji traže, ali i nude skrb o starijim osobama.

     Malo smo pročešljali oglasnike te izmislili da tražimo skrb za slabo pokretnu tetu od 72 godine, koja je mentalno zdrava, ali ima problema s koljenima, pa joj treba pomoći pri čišćenju, kuhanju, i odlasku po namirnice.

     Prvo smo nazvali kontakt iz oglasa, bolničarku s pet go­dina iskustva od tridesetak godina, koja nudi skrb starijim i bolesnim osobama. U razgovoru nam je rekla da radi sve ku­ćanske poslove, ide u nabavku, ali da može raditi od jutra do najkasnije 16 sati, jer ima obitelj i djecu. Pristajemo i kažemo da nije problem, i da bi trebalo samo po par sati dnevno pomoći teti, na što dobivamo odgovor da nije problem te da je cijena 35 kuna po satu bez računa, i bez obzira što od navedenog u tom vremenskom razdoblju radila. Kazala nam je i da je to vjerojatno najjeftinija cijena rada, s obzirom da drugi traže minimalno 40 kuna po satu.

Može i na crno

     Sljedeću koju smo nazvali je gospođa u mirovini, u šez- deetim godinama, koja nam odmah kaže kako joj je nedavno umrla gospođa o kojoj se skrbila četiri godine i da zbog toga traži novi posao. Ponovimo joj priču o našoj teti, ona odmah pita koji je razlog da je nepokretna, je li možda u pitanju bio moždani udar. Nakon našeg negativnog odgovora, uslijedilo je još nekoliko brzopoteznih pitanja poput boluje li od de­mencije, gdje živi teta, može li hodati. Ubrzo smo shvatili da je riječ o gospođi koja doista ozbiljno shvaća svoje obveze i kroz razgovor nam je ulila povjerenje da zna svoj posao. Kazala je da radi na ugovor o djelu, ali i da ako imamo svoju tvrtku da je možemo prijaviti. No, nakon našeg odgovora da li može bez računa, odgovor s malo promijenjenom intonacijom je bio da može, jer je ona uvijek za rad.

     Kad smo je upitali za cijenu, kazala nam je da nam je ne može otkriti dok se ne upozna s osobom i dok se ne utana­če sve obveze oko pomoći, jer je imala negativnih iskustava kada je obitelj očekivalo puno više nego što je bio dogovor. Kazala nam je i da je otvorena za pružanje doživotne skrbi u zamjenu za vlasništvo neopterećene nekretnine u Zagrebu ili Istri i Kvarneru.

Dosmrtno, što je to?

     Dakako, njezin prijedlog zapravo je sklapanje ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, kojim bi naša ima­ginarna teta za dobivenu skrb darovala svoj stan u Zagrebu.

Baš s tim ključnim riječima pronašli smo u oglasniku i 89-go- dišnjaka iz Karlovca, koji za doživotno uzdržavanje zauzvrat nudi kuću u tom gradu. Nakon što smo se predstavili da zapra­vo radimo novinarski zadatak za glasilo SUH-a otkrio nam je da živi sam, ima dvije nekretnine te bi navedenu mijenjao za skrb. Pokretan je, ali mu treba pomoć oko kuhanja i čišćenja, a najviše mu kaže nedostaje društvo nakon smrti supruge. Ima jednu kćer, ali ona ima svoju obitelj. Kaže nam kako je uvijek lakše kad imate s kim popiti kavu i popričati.

     Nakon što smo ga upitali zna li razliku između dosmrtnog i doživotnog ugovora o uzdržavanju, kao i 90 posto starijih osoba nije znao razliku, zapravo nije ni znao za dosmrtno uzdržavanje. Upozorili smo ga da ga nikad ne potpisuje jer nekretnina bi odmah prešla na pružatelja skrbi. Zahvalio nam je i kazao kako bi rado htio osnovati udrugu koja bi okupljala starije osobe, na što smo mu rekli da ako poznaje još starijih osoba da osnuju Podružnicu SUH-a u Karlovcu, na što je rekao da će stvarno pokušati jer poznaje bar 20-ak zainteresiranih.

Planiranje skrbi za budućnost

     Vrlo slično traži i 72-godišnja udovica iz jednog mjesta u hrvatskom Zagorju, koja nudi kuću i kompletno imanje na atraktivnoj lokaciji u zamjenu za doživotno uzdržavanje. Ni ona nije znala razliku dvaju uzdržavanja, pa nam se zahvalila što smo je upozorili na opasnosti. Pitali smo je da li je slabije pokretna i zbog čega traži pomoć, na što nam je odgovorila da je i dalje samostalna, da sve radi, ali je svjesna da u skoroj budućnosti to neće moći i želi se na vrijeme osigurati.

Zanimljiv nam je bio i razgovor s jednim zagrebačkim bračnim parom koji svaki imaju po više od 80 godina, a tra­že žensku osobu od 60 do 70 godina za pomoć u kući. Nude besplatan smještaj, hranu i režije, jer jednostavno kažu da su prestari i trebaju pomoć. Imaju djecu, ali oni imaju svoje obitelji i ne mogu im biti non-stop na usluzi.

Za kraj smo pozvali i osobu koja traži njegovateljicu za mamu koja ima demenciju. Rekli smo da imamo tetu koja je njegovateljica i ne zna se služiti internetom pa zovemo u njezino ime. Kaže da je već pronašla osobu, a da je plaća 6 tisuća kuna mjesečno za 24-satnu njegu ili 3.500 kuna za osam sati rada.

Iz svega navedenog da se zaključiti kako se ljudi snalaze na razne načine, bilo oni koji traže skrb, bilo oni koji nude, ali ih većinu povezuje isti uzrok - potkapacitiranost ili neraspo- loživost smještaja (i skrbi) u domovima za starije.

Što biste Vi učinili, ako nemate 7.500 do 12.000 kuna za smještaj bake s Alzheimerom u privatni dom, nepokretnog oca s penzijom od 1.300 kuna - što je nedovoljno i za gradski ili županijski dom? Da li biste na crno unajmili dvije žene, za 3.000 kuna svaku, koje bi danju čuvale oca, a po noći biste vi dolazili spavati i paziti. Otkud novac za takva rješenja?

Igor Knežević