UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Konačno!

OBITELJSKI UMIROVLJENICI MOGU RADITI

 

     Od 1. siječnja 2014., kad je sad već zaboravljeni Kuku- riku ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić prihvatio zahtjeve umirovljeničkih udruga za uvođenje prava na rad, te uveo zakonsku mogućnost rada do pola radnog vremena, ograničio se posve bezrazložno i besmisleno samo na starosne umirovljenike. Nakon upornih pritisaka udruga kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike, ministar Marko Pavić je od 1.1.2019. godine uveo proširenje prava na rad i na prijevremene umirovljenike. Lijepo, ali nije jasno zašto je isključio obiteljske umirovljenike od prava na rad, što je uporno zahtijevano na svakoj sljedećoj sjednici Nacionalnog vijeća, pa tako i na 4. sjednici održanoj 19. svi­bnja 2021. godine.

Borba od 2014. godine

     I gle, eto konačno prosvjetljenja u glavi ministra Josipa Aladrovića, koji je shvatio da država ništa ne gubi ako siro­mašnim obiteljskim umirovljenicama dopusti raditi legalno, umjesto rada na crno, kako su do sada radile. Tako je 24. lipn­ja Vlada RH konačno uputila po hitnom postupku prijedlog izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju kojim bi se i za 215.000 obiteljskih umirovljenika, od čega 93 posto žena, s prosječnom mirovinom od 2.096 kuna, uvelo proširenje pra­va na rad i na tu kategoriju umirovljenika.

Inspiraciju je očito dobio iz kvalitetnog izvještaja svog Ministarstva priređenog za drugi sastanak Radne skupine za preispitivanje modela obiteljske mirovine, održane 28. tra­vnja, kad je postalo i zadrtim birokratima jasno da je u većini zemalja Europske unije moguće kumulirati obiteljsku miro­vinu s dohotkom od rada. Istina, u manjem dijelu zemalja se za takve kumulirane prihode stavlja granica u konkretnom iznosu koji se ne smije prijeći ili se, pak, umanjuje obiteljska mirovina za 20 do 50 posto.

Birokratsko razvlačenje

     Nakon toga, pa i Hreljinog transfera u HDZ blok, odjed­nom je bilo posve izvedivo omogućiti rad i brojnim obitel­jskim umirovljenicama koje svoj kruh zarađuju uslugama u domaćinstvu, čišćenjem, čuvanjem djece itd. I sada možemo očekivati da će uskoro ta zakonska izmjena biti usvojena, a njena primjena već (možda) od 1. rujna ove godine.

Ipak, takvo postupno rješavanje posve transparentnog i uvriježenog prava na rad umirovljenika u svim zemljama EU, doista ukazuje na birokratski besmisleno političko oklije­vanje u sustavnom rješavanju problema. Da nije tako, onda bi vlastodršci istim hitnim postupkom izmijenili i ukidanje oduzimanja dodatka do najniže mirovine svim umirovljeni­cima koji se zaposle, a što opet ne čine niti ovom izmjenom.

Udri po najsiromašnijima!

      Naime, zaposli li se netko od 270.000 umirovljenih s na­jnižom mirovinom, njima će se ta razlika od osobne miro­vine do najniže oduzeti, pa će tako primiti mirovinu za kojih 500 kuna manje! Sramotno je da se najsiromašnijoj kate­goriji umirovljenika, čija je prosječna mirovina samo 1.737 kuna, oduzima taj dodatak do najniže mirovine. To su lju­di koji su imali preniske mirovine i bili siromašni i tijekom radne karijere, te ih se unutargeneracijskom solidarnošću nastoji spasiti pravom da se njihove godine radnog staža pomnože s aktualnom vrijednošću mirovine (AVM) koja trenutno iznosi 69,81 kuna po godini radnog staža. Takvo, jednom stečeno pravo, ne bi se trebalo dokidati, jer to onda praktički znači da ih se dvostruko kažnjava u njihovoj borbi za preživljavanje.

Povlašteni ostaju povlašteni

     I još jedna besmislica. Samo kategorijama policijskih i vojnih umirovljenika je omogućeno da uz izbor rada na pola radnog vremena i primanja pune mirovine, mogu raditi i u punom radnom vremenu uz zadržavanje pola mirovine, dok je to zapriječeno svim drugih kategorijama umirovljenika. Isto tako se u pravu na rad pogodovalo i umirovljenim braniteljima, pa čak i stopostotnim ratnim vojnim invalidima, koji mogu raditi, a da im nitko nema pravo provjeravati njihovu invalidnost.

     To je priča o Hrvatskoj. Kad nešto možeš slaviti, uvijek ti netko uvali kajlu i opet ti dođe muka. Zašto se s partnerima, umirovljeničkim udrugama i strankama, ne sjedne za stol i popriča o cjelini i prioritetima? Zašto se stalno ostavljaju repovi, kako bi se otvorilo prostor za nove začkoljice i ne­doumice.

Jasna A. Petrović