UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

SPORTSKE (PARA)MIROVINE

Suze „siromaha" Kostelića

 

     Veliku pompu u javnosti izazvala je izjava trofejnog hrvatskog skijaš­kog trenera Ante Kostelića, koji je u nedavnom intervjuu upitao novinara: „Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?", izjavio je ogorčeni Kostelić. Izjava je to koja je problematična na više razi­na. Prije svega, zbog toga što 617 tisuća hrvatskih umirovljenika ili njih 54 posto koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju prima manje od 2.500 kuna mirovine. Upućen ili ne, Kostelić je spomenuo upravo iznos pro­sječne mirovine u RH.

     Kostelić se tom izjavom pomalo baha­to izdignuo iznad svih tih umirovljenika koji su vrijedno radili kao radnici, kuhari, konobari, prodavači, zidari, spremačice, profesori, zdravstveni radnici, ali eto kad se priča o „običnim" umirovljenicima, to javnost ne zanima, iako je riječ o stotinama tisuća osoba koje preživljavaju s prihodima koji su manji od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.710 kuna.

Naknade za medalje

     Svaka profesija je važna i u pravilu svatko u svom poslu radi vrijedno i za­služuje pristojna primanja u starosti. No, eto, zbog toga što je netko popularniji, bilo u ovom slučaju sportaš, ili umjetnik, glazbenik, on ne zaslužuje na temelju tih zasluga i veću mirovinu. Kostelić je nesvje­sno zapravo tražeći bolje uvjete za sebe, skrenuo pozornost, barem onog dijela javnosti kojem je stalo do svih umirov­ljenika, na problem niskih mirovina. Što je još zanimljivije, nakon njegove izjave ga je vrlo brzo demantirao Hrvatski ski­jaški savez koji je objavio da će prema procjenama njegova mirovina iznositi oko 6.700 kuna, s time da on još nije ni podnio zahtjev.

     Cijela priča i Kostelićevo nezadovoljstvo zapravo se zavrtjela zbog tzv. doživotnih naknada za sportaše, na koje u ovom tre­nutku imaju pravo samo vrhunski sportaši koji su osvojili medalje na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima, ali ne i treneri. Primjerice, Janica Kostelić kao osvajačica zlatne medalje na olimpijadi kad napuni 45 godina imate će pravo zatražiti naknadu u iznosu od prosječne hrvatske neto plaće, koja sada iznosi oko sedam tisuća kuna, a Ivica Kostelić kao srebrni osvajač će imati pravo na 80 posto tog iznosa. Pravo je to koje im pripada zako­nom, bez obzira primali plaću ili mirovinu.

     To pravo očito želi sada i njihov otac, a ministrica turizma i sporta Brnjac je od­mah najavila tu mogućnost, a potvrdio ju je i ministar rada Aladrović. Teoretski, 82-godišnji Kostelić osim mirovine od 6.700 kuna bi imao i tu dodatnu naknadu, da­kle ukupno 13.700 kuna. Kakav ispravak nepravde za „siromaha" Kostelića!

     Država trenutno za tu vrstu nakna­da isplaćuje 22 milijuna kuna godišnje, a prima ju 218 bivših sportaša. Mnogi nisu zatražili tu naknadu, a imaju na nju pra­vo, a zanimljivo je da ju je zatražio prošle godine i Davor Šuker, koji kao osvajač bronce na Svjetskom prvenstvu ima pravo na 40 posto neto plaće, te prima 2.583 kune mjesečno naknade, iako je u javnost procurio podatak da Šuker kao predsjed­nik HNS-a prima „volontersku" naknadu između 50 i 55 tisuća kuna mjesečno, iako je on ranije tvrdio da ne prima plaću!?

Rješenje postoji

     I rukometni trener Lino Červar stao je u obranu Kostelića, doduše, izjavu je dao još kad je mislio da će Kostelić imati 2.500 kuna mirovine, kazavši da i trenere država treba zbrinuti jer su donijeli toliko radosti narodu zbog sportskih uspjeha, dodavši i da se sam zbrinuo jer prima saborsku mirovinu. Javio se i trofejni vaterpolo tre­ner Ratko Rudić, koji je kazao da prima mirovinu manju od 2.500 kuna i da se ne cijeni dovoljno trenere u našoj zemlji.           No, zašto bi Rudić imao višu mirovinu, ako nije uplaćivao doprinose i stjecao staž u našoj zemlji? Nije rekao da li prima mirovinu i iz drugih zemalja gdje je dugo radio i dobivao dobru plaću.

     Kostelićeve suze ne diraju prosječnog umirovljenika. Utoliko više jer je Kostelić zaboravio napomenuti da je još od 1999. bio u radnom odnosu u Hrvatskom skijaškom savezu, a od 2002. do 2018. dobivao dodatno i 23 tisuće kuna bru­to „potpore" mjesečno od Olimpijskog odbora kao vrhunski trener. Posljednje tri godine nema status vrhunskog, već vrsnog trenera, jer ne trenira osvajače medalja, pa dobiva „samo" 15.000 kuna bruto, te se čak i zbog toga pobunio, jer smatra da je svejedno vrhunski trener po starim zaslugama.

     Dakle, Kostelić je itekako profitirao na svom uspjehu i priskrbio za poprilično lagodni život, a mogao je i uštedjeti za starost, a na kraju će imati i jako dobru mirovinu. Problem je što su naknade za sportaše promašile poantu, s njima se trebalo pomoći samo onim vrhunskim sportašima, u pravilu iz manje razvikanih sportova poput streljaštva ili taekwondoa koji nisu profitabilni i kojima stvarno tre­balo pomoći.

     Ovako sad imamo primjere poput Šuke- rovog, a možda u budućnosti i Kostelićevog, koji prokazuju nepravednost raspodjele državnog novca. Zar ne bi bilo logičnije da primjerice naknade vrhunski sportaši mogu dobiti samo ako su nezaposleni ili imaju skromne prihode do određenog cenzusa. Ili da Kostelić i svi sportaši koji odu u mirovinu ne mogu dobivati tu na­knadu ako imaju mirovinu ili prihode veće od prosječne plaće. U slučaju Kostelića, ako bi imao mirovinu 6.700, imao bi pra­vo naknade na još tristotinjak kuna do prosječne plaće, a ne da dobije 13.700 kuna. E, to bi bilo pravedno.

Igor Knežević