UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

DR. MED. ANA VANIŠTA KOŠUTA, SPEC. PSIHIJATAR

Starije osobe postale izopćenici

 

     Prošlo je godinu dana od početka pandemije korona- virusa. Burnu godinu obilježili su i potresi u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj. O tome kakve je posljedice sve to ostavilo na mentalno zdravlje starijih osoba razgovarali smo s psihijatricom Anom Vaništom Košutom.

     Pandemija koronavirusa odnijela je mnoge živote, uglavnom umiru stariji i bolesni. No, osim zdravstve­nih, ostavila je i psihičke posljedice na ljude. Kako biste opisali posljedice? Bilježite li Vi i vaše kolege porast „interesa" ljudi za psihoterapijom i farmakoterapijom?

     Pandemija koja traje već godinu dana, u prvoj fazi (ožu­jak 2020. - rujan 2020.) nije toliko potakla ljude za posjet psihijatru. Ljudi su se iznenadili svime, pa tješili međusobno, nadali da će u ljeto biti kraj. Imali su snage za vjerovati. Bilo je lijepo vrijeme, šetali su, čekali kraj. Iza ljeta, u kasnu jesen negdje od listopada 2020. nadalje, počinje se primjećivati rast potrebe za psihijatrom. Lošije vrijeme, kiše i hladnoća, loše vijesti na tv, ekonomska nesigurnost, čekanje cjepiva, rad od kuće, strepnja od razbolijevanja i fatalnog ishoda za kronične bolesnike i starije, odvojenost starijih ljudi od obitelji, doveli su do veće potrebe za psihofarmacima i psihoterapijom.

     Smanjivanje socijalnih kontakata i samoizolacija sigurno su narušili mentalno zdravlje ljudi, a starije oso­be su bile te koje su se najviše morale zatvarati u svoje domove. San nam je poremećen jer živimo "u špilji" i krećemo se nedovoljno. Strah od izlaska iz kuće i izlože­nost virusu donio je dvostruko zatvaranje u"sigurnost" doma. Smatrate li da će negativne posljedice pandemije na psihičko zdravlje biti najteže po starije osobe ili na mlade koji su navikli na veće socijalne kontakte?

     Svaka skupina ima pravo u svoje ime reći da im je teže. Mladi sigurno zato jer im je oduzet život u punoj snazi, što zaslužuju. Oduzeto im je normalno školovanje, druženje, zagrljaji, simpatije, putovanja. Imaju dojam da im nije ni započeo život. Pa ipak, stariji ljudi opravdano misle da im je "ukradeno" druženje s unucima i djecom, jedino što u bolesti i godinama tješi. Postali su"izopćenici", a sve u smislu da ih se zaštiti od virusa, ali u tom činu ima puno tuge, osa- mljenosti i kraja života u"odgurnutosti"od mlađih i malih....

Metode iz logora

     Najteže je starijim osobama koje žive u institucio­nalnom smještaju. Tijekom pandemije su imali razdoblja kad su im bili zabranjeni posjeti i izlasci, a trenutno su posjeti omogućeni uz vrlo stroge mjere. Također svi oni koji odu par dana kod obitelji, pri povratku se moraju testirati na Covid i biti u samoizolaciji dok ne dobiju negativan rezultat. To je okidač za mnoga stresna stanja i nastanak psihičkih oboljenja, ali i aktiviranje pritajenih fizičkih bolesti? Bez vanjskih smo podraža­ja, ljudi, zvukova, pretvaramo se u zombije koji imaju samo funkciju pasivnog ekrana.

     Odvojenost od obitelji je kao metoda iz logora. Iako je opravdana epidemiološki, psihološki je pogubna za starije ljude koji su i inače osjetljiviji i željni pomoći i željni pažnje. Ovime ih se sili da razumiju racionalnost mjera, ali emo­tivno im radi tugu koja nikako da ima "rok trajanja" jer se ne nazire kraj virusa.

      U Hrvatskoj je u prosincu 2020. godine smrtnost u odnosu na isti mjesec godinu ranije porasla za više od 73 posto. Cjepiva još nema dovoljno, a statističari već po prvim izračunima ističu da smrtnost od korone već sada ozbiljno skraćuje prosječni životni vijek za osam mjeseci.

Smrtnost o kojoj se sluša na tv i cjepivo koje stiže presporo kombinacija je koja mnoge starije ljude baca u depresiju. Imaju osjećaj da su im dani odbrojeni i da im je "ukraden" kraj života u kojem im najviše nedostaje ljubav, zagrljaji i bliskost.

     Osim smrti od Covida, opće je poznato da porastu smrtnosti starije populacije uvelike pridonosi i pogorša­nje materijalne situacije, odnosno siromaštvo. Smatrate li da država treba, po uzoru na druge zemlje, isplati­ti solidarne dodatke tijekom krize, kako bi sačuvala mentalno zdravlje starijih, ali i neke spasila od smrti?

     Država bi svakako trebala snažno, promptno i puno bolje pomagati financijski starije stanovnike koji su u izvanrednoj situaciji ostali s ionako premalim mirovinama i nedostatku financijske pomoći od djece koja su ostala bez posla ili s manje posla, u Covid situaciji.

Nije sve tako crno

     Sad kad smo ustanovili negativne efekte korone, zanima nas da li je ona donijela i nešto pozitivno u živote ljudi? Jesmo li nešto naučili? Da li se svijet na neki način promijenio u nekim segmentima nabolje?

     Ima li što dobro u epidemiji? Pa, osobe koje su i inače pozitivnije i racionalnije su se okrenule prirodi, šetnji, tjelo­vježbi, sadnji cvijeća, ručnom radu, slikanju, kuhanju. Malim stvarima, sitnicama koje život znače. Neki su i naučili raditi na računalu kako bi preko videa mogli vidjeti i čuti svoje najmilije, ili su naučili koristiti se mobitelom kako bi tipkali unucima i slali/dobivali fotografije ili viceve.

      Uz cijelu priču oko Covida pojavili su se i razorni potresi koji drže u strahu trećinu stanovnika Hrvatske, a nekima se npr. u Zagrebu i dalje privida da se na dnev­noj bazi tlo svako malo trese. Što preporučujete kako se nositi s tim strahom?

      Potresi u ožujku i prosincu 2020. donijeli su veliki strah od ponavljanja, neugodu koja se difuzno raširila među svima, ljudima u oštećenim i neoštećenim kućama. Stvar je osjećaja. Egzistencijalni strah, nemoć da možeš bilo što napraviti kad čuješ zvuk da počinje. Savjeti su pokušati razmišljati da je to samo podrhtavanje tla iza većeg udara koji se već dogodio... ne pratiti stalno u danu gdje je udario koji potres i koliko stupnjeva, spremiti malu torbu kraj vrata s nužnim stvarčicama, nemati totalnu tišinu u stanu/domu jer je tad osluškivanje zvukova izvana pojačano. Probati se smiriti i vjerovati da idemo dalje. Strah je prirodna reakcija na potrese, a nakon svega što smo proživjeli prirodno je i ako osjećamo da nismo više tako odmorni za borbu i da nemamo kontrolu nad vlastitim životom, da smo pali na koljena.

     Što biste preporučili starijim sugrađanima koji ubr­zano postaju većina, već ih je sada četvrtina u glavnome gradu. Što s onima koji žive sami, a k tome je 52 posto svih samaca starijih od 65 godina u zoni siromaštva, a k tome su to uglavnom žene. Držite li da je država dovoljno socijalno i rodno osjetljiva da se suočava s porastom siromaštva starijih i pauperizacijom samih žena?

     Država je i socijalno i rodno neosjetljiva na stariju popu­laciju i to najviše na žene koje većinom žive same. Osobe starije životne dobi su neopravdano zaobiđene. Zalažem se za bolju njegu i zdravstvenu skrb, za bolju patronažu starijima. Za kulturu i umjetnost koja bi im se pružila, kao i za financijsku pomoć. Treba im pomoći razviti vještine i znanja koja nisu nikad dosad stigli. Za bolje uvjete u do­movima umirovljenika. A vjerujem u što brže i opsežnije cijepljenje i što brži oporavak mentalnog zdravlja starijih, skorim zagrljajima s unucima, skidanjem maski, udisanjem zraka punim plućima i dostojanstvenom životu koji zaslužuju.

           I.   Knežević