UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

SOCIJALNA (NE)SKRB

Leš 94-godišnjaka dva mjeseca u stanu

     Sredinom listopada 2020. godine u jednom splitskom stanu preminuo je 94-godišnjak prirodnom smrću. Djelatnici Hitne pomoći izišli su na očevid te su tijelo ostavili na ukop obitelji. No, tijelo starca na kraju nije pokopano, već je ostalo u stanu u kojem je živio i 55-godišnji sin preminulog, koji je psihički bolestan. Tijelo se tako raspadalo puna dva mjeseca, nakon čega je smrad bio toliko nesnosan da su susjedi pozvali Centar za socijalnu skrb, koji je nakon toga alarmirao policiju.

      I otac i sin bili su pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, pa se s pravom postavlja pitanje odgovornosti djelatnika tog Centra. Predstavnica stanara u zgradi kazala je kako je iz spomenutog stana uvijek dopirao neugodan miris, ali da se posljednjih dana pojačao, zbog čega je i alarmirala nadležne. Također, kazala je i kako su djelatnici Centra po­sjećivali obitelj, ali ih je sin navodno uvijek ih tjerao s vrata i nije htio nikakvu pomoć. Navodno su djelatnici Centra došli i nekoliko dana prije otkrića leša i kucali na vrata, ali nitko nije otvorio.

      Kako bi ušli u nečiji stan djelatnici Centra moraju imati nalog od suda ili zvati policiju. No, postavlja se pitanje, ako su doista bili par dana prije otkrića leša, tada su mogli osje­titi nesnosni smrad i alarmirati policiju. Uostalom, ako dva mjeseca nije bilo ni traga ni glasa od 94-godišnjaka, mogli su zaključiti da nešto nije u redu. Također, ako je bolesni sin odbijao njihovu pomoć, to ne znači da nisu mogli redovitije posjećivati obojicu zajedno s policijom.

      Postavlja se i pitanje zašto prvi susjedi, koji su inače viđali 94-godišnjaka kako ide u šetnje, odjednom nisu primijetili da ga nema. No, odgovor je poznat, u današnjem društvu sve je manje brige za bližnje, susjede, pa stoga i ne čudi ovakva situacija, koja niti je prva niti zadnja. Na kraju, postavlja se i pitanje što rade obiteljski liječnici, u ovom slučaju imamo jako staru osobu i bolesnog sina. Činjenica da liječnik dva mjeseca nije kontaktirao tako staru osobu, je u najmanju ruku problematično i pokazuje da se nešto u sustavu, ali i samim ljudima mora promijeniti.

I.K.