UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

SOCIJALNA (NE)SKRB

Leš 94-godišnjaka dva mjeseca u stanu

     Sredinom listopada 2020. godine u jednom splitskom stanu preminuo je 94-godišnjak prirodnom smrću. Djelatnici Hitne pomoći izišli su na očevid te su tijelo ostavili na ukop obitelji. No, tijelo starca na kraju nije pokopano, već je ostalo u stanu u kojem je živio i 55-godišnji sin preminulog, koji je psihički bolestan. Tijelo se tako raspadalo puna dva mjeseca, nakon čega je smrad bio toliko nesnosan da su susjedi pozvali Centar za socijalnu skrb, koji je nakon toga alarmirao policiju.

      I otac i sin bili su pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, pa se s pravom postavlja pitanje odgovornosti djelatnika tog Centra. Predstavnica stanara u zgradi kazala je kako je iz spomenutog stana uvijek dopirao neugodan miris, ali da se posljednjih dana pojačao, zbog čega je i alarmirala nadležne. Također, kazala je i kako su djelatnici Centra po­sjećivali obitelj, ali ih je sin navodno uvijek ih tjerao s vrata i nije htio nikakvu pomoć. Navodno su djelatnici Centra došli i nekoliko dana prije otkrića leša i kucali na vrata, ali nitko nije otvorio.

      Kako bi ušli u nečiji stan djelatnici Centra moraju imati nalog od suda ili zvati policiju. No, postavlja se pitanje, ako su doista bili par dana prije otkrića leša, tada su mogli osje­titi nesnosni smrad i alarmirati policiju. Uostalom, ako dva mjeseca nije bilo ni traga ni glasa od 94-godišnjaka, mogli su zaključiti da nešto nije u redu. Također, ako je bolesni sin odbijao njihovu pomoć, to ne znači da nisu mogli redovitije posjećivati obojicu zajedno s policijom.

      Postavlja se i pitanje zašto prvi susjedi, koji su inače viđali 94-godišnjaka kako ide u šetnje, odjednom nisu primijetili da ga nema. No, odgovor je poznat, u današnjem društvu sve je manje brige za bližnje, susjede, pa stoga i ne čudi ovakva situacija, koja niti je prva niti zadnja. Na kraju, postavlja se i pitanje što rade obiteljski liječnici, u ovom slučaju imamo jako staru osobu i bolesnog sina. Činjenica da liječnik dva mjeseca nije kontaktirao tako staru osobu, je u najmanju ruku problematično i pokazuje da se nešto u sustavu, ali i samim ljudima mora promijeniti.

I.K.