UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

LJEPŠA STRANA KATASTROFE

Potres koji je otvorio srca

 

      Razoran zagrebački potres iz ožujka 2020. godine uzrokovao je smrt jed­ne djevojčice i ogromnu materijalnu štetu, ali i ostavio psihičke posljedice na stanovnike metropole. Devet mjeseci ka­snije, 29. prosinca Zagreb se opet jako zaljuljao, mnogi građani imali su osjećaj da je potres bio jači od onog iz ožujka. No, odmah nakon potresa prva vijest je stigla da epicentar uopće nije bio na za­grebačkom području, već kod Petrinje, koju su dan prije zadesila također dva jača potresa, no ni blizu ovako katastrofalna. Bože, pa kako je tek onda tamo bilo, ko­liko je stradalo ljudi, kolika je šteta, bile su prve misli.

      Na vijestima uživo prva scena je bilo izvlačenje četverogodišnjeg djeteta i oca iz totalno uništenog automobila u Petrinji. Vjerojatno i najupečatljivija scena potresa, koja je sretno završila, zagrljajem oca Josipa i sina Leona i suzama brojnih onih koji su to gledali. Sreću nažalost nije imalo pet stanovnika sela Majske Poljane, orguljaš u crkvi u Žažini te 13-godišnja djevojčica Laura u Petrinji, koji su smrtno stradali, a kasnije je poginuo i jedan volonter na sanaciji kuća.

Izljev pozitivnih emocija

      Katastrofalni potres, uz gubitak ljudskih života i veliku materijalnu štetu, imao je i svoju pozitivnu stranu. Toliki izljev dobrih emocija, empatije, ljubavi i spremnosti za pomoć ljudima na potresom pogođenim područjima nije viđen u Hrvatskoj još od Domovinskog rata. Dapače, poruke pot­pore, ali i znatna financijska i materijalna pomoć počeli su vrlo brzo stizati iz brojnih zemalja, od Austrije, Grčke, Slovenije, Srbije, Njemačke...Angažirali su se i Hrvati po cijelom svijetu koji su prikupili već mili­june kuna pomoći domovini. Val ljubavi od Vukovara do Dubrovnika probudio je dobru Hrvatsku.

      Kako to već obično biva, osim dr­žavnih službi, prvi su u pomoć čišćenja razrušenih kuća priskočili navijači, i to svih većih hrvatskih navijačkih skupina. Snimke kako zagriženi torcidaši pomažu obitelji zagriženih Bad Blue Boysa obišla je Hrvatsku. Neki poznati sportaši pomogli su osiguranjem smještaja za one koji su ostali bez krova nad glavom, kupovinom kontejnera, a neki su čak osobno išli po­pravljati krovove. Manje poznat javnosti to je učinio i hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković, koji je, unatoč tome što na obje noge ima proteze, hrabro pomagao u čišćenju i saniranju objekata.

Bravo za Branku!

      Djeci je bilo još teže shvatiti što se zbiva, no za najmlađe su se samoorganizirali kazalištarci i svakodnevno s predstavama i igrama odlaze u Glinu, Sisak, Petrinju, kako bi djeci, ali i njihovim roditeljima i bakama, vratili osmijeh na lice. Veliku pažnju javnosti privukla je i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja se iskazala dobrim upravljanjem krizom i osiguravanjem hrane i smještaja ljudima na tom području. No, Branka je još otprije poznata po svom humanitarnom radu. Jedna je od osnivačica inicijative Ljudi za ljude, čiji je cilj prikupljanje pomoći za ljude, uglavnom starije osobe koji žive u teškim uvjetima na području Banovine.

      Branka je dobila i svoje televizijske minute, koje je iskoristila da ukaže na loše životne uvjete u kojima ljudi na tom području žive. Brojna sela u 21. stoljeću nemaju struju, iako su je prije rata imali, kućanstva u pravilu imaju poljski WC, te se živi od malih mirovina ili socijalne po­moći, a uskoro i od nacionalne naknade.

Obnova na hrvatski način

      Potres je otvorio hrvatska srca, ali i raskrinkao lošu gradnju i poslijeratnu obnovu kuća na tom području koje je pretrpjelo ogromne štete u Domovinskom ratu. Naime, u potresu su jako oštećene i neke kuće koje su obnovljene nakon rata, primjerice u selu Strašnik gdje je bio epicentar potresa, iako je 80 po­sto tih kuća obnovljeno nakon rata do 1999. godine. Uskoro je na društvenim mrežama počeo kružiti video prilog iz 1998. godine kada su stanovnici tog sela ukazivali na lošu obnovu. Sve ove godine nitko se nije obazirao, no potres je sada ukazao i na moguće kriminalne radnje koje su mogle dovesti do još više smrtnih slučajeva.

     Premijer Andrej Plenković najavio je da treba ispitati zašto su neke kuće lošije građene, a USKOK je najavio provođe­nje kriminalističkog istraživanja i već je na terenu. No, slaba im vajda, jer pravni stručnjaci navode kako nakon 20 godina nastupa zastara za to kazneno djelo, pa i ako se nađu krivci, za to neće odgovarati. No, ono što sadašnja Vlada može učiniti jest da pokaže zrelost i da smo se odmaknuli od korupcije i rodijačkih dogovora te da obnova kuća od ovog potresa se obavi transparentno i kvalitetno.

      Zanimljivo, već na prvom kriznom sastanku Vlade i građevinara nastale su trzavice između potonjih, i to onih tvrtki koje grade standardno i onih koji grade montažne kuće. Ministar graditeljstva Darko Horvat je sve smirio riječima da će posla biti za sve, ali i priznao da je vjerojatno u poslijeratnom razdoblju bilo lošije obnovljenih kuća, te da to neće biti slučaj ovaj put, jer će se provoditi strog nadzor. Procjene su da će trebati obno­viti 3.500 kuća u Sisačko-moslavačkoj,  Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji, te će obnova trajati do tri godine. Možda neki ljudi konačno dobiju i struju, ako to dožive, ako„institucije" obave svoj posao, ako se potresi smire, ako dobrota i čo­vječnost potraju dulje nego li u slučaju zagrebačkog potresa.

Igor Knežević