UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MORALNE DILEME

Ubio suprugu iz samilosti?

     Velik interes i raspravu pratitelja SUH- ove tematske Facebook stranice Pokret protiv siromaštva starijih osoba izazvala je vijest iz Njemačke, gdje je 92-godišnji umirovljenik Julius S. za ubojstvo godinu dana mlađe supruge Margarethe s kojom je živio 70 godina dobio dvije godine zatvora - uvjetno. Dakle, uopće neće u zatvor, osim ako ne ponovi djelo, te će morati platiti 10 tisuća eura u humanitarne svrhe. Sudac je u obrazloženju izjavio kako gledajući zakonski se to mora smatrati ubojstvom, ali i da u njemu nije bilo zlobe, nego je to napravio u navodnom interesu preminule supruge i u skladu s ranijom odlukom koju je par donio.

     Julius je ženi dao tablete za spavanje kako ne bi bila pri svijesti i shvatila što se događa. Sjeli su na krevet i popili čašu vina, upalio je svijeće i pokrio je dekom, te ju je kasnije ugušio. Mrtvozornik je utvrdio da je to bila brza i bezbolna smrt. Nakon toga je Julius pokušao samoubojstvo s fenom u kadi, ali nije uspio.

     “Mi smo bili nerazdvojni, među nama je vladao nevjerojatan sklad. Poštovali smo jedno drugo, odlučili smo sve raditi zajedno. Zbog toga više nisam mogao podnijeti i gledati ju kako pati”, svjedočio je umirovljenik.

     Na našu objavu na Facebooku i pitanje slažu li se s presudom dobili smo zaista puno komentara i krenula je rasprava. Tako je Stoja Budiša Vuknić iz Osijeka napisala da je teško bilo što komen­tirati, da odobrava i ne odobrava postupak muža, dodavši kako je čovjek vjerojatno bio u bezizlaznoj situaciji, prestar da bi brinuo o njoj, a sama nije mogla brinuti o sebi. No, s druge strane gledano tko to ima pravo da ti

oduzme život iako njezin život više nije bio život, zapitala se.

Ivanka Luetić Boban je napisala „To se zove ubojstvo“, a Marina Golub (Zagreb) joj je na to odgovorila „to se zove ljubav“ te „Ja bih voljela da to meni netko napravi da ne mučim ni sebe ni tu osobu“. Sanja Pupić Vurilj (Split) je to nazvala također ubojstvom iz milosrđa: „Ubojstvo je svakako. Zamislite u svim patnjama smrt gušenjem. Koliko god bilo teško skrbiti o bolesnoj osobi ‘skratiti joj muke’ gušenjem zdrav um ne može. Ubio iz ljubavi? Iz ljubavi se ne ubija, napisala je Sanja.

Lelia Popović (Sesvete) je pak napisala: „Meni je to u redu. Iz ljubavi možeš ubiti osobu koju voliš zato da joj skratiš neizdr­žive bolove pogotovo ako su se ranije tako dogovorili. Neka se zove kako se zove, ali to je milosrđe.“ Snježana Hrvat (Zagreb) joj je odgovorila da „nitko nije gospodar ničijeg života pa nema pravo ubiti nikoga pa niti sebe. Toliko je dementnih ljudi na svijetu. Zar bi ih trebalo sve ubiti iz milosrđa. Kakav je to dogovor da se voljenu osobu ubije kad dođe u teško stanje?“, upitala je Snježana.

     Kao i kod „običnih ljudi“, i komentari i mišljenja stručnjaka i psihologa u ovakvim situacijama u svijetu razlikuju se od osobe do osobe. Za mišljenje smo upitali i našu Biserku Budigam, psihologinju u Psihološ­kom savjetovalištu SUH-a koja je 10 godina radila kao volonterka u palijativi, obilazeći umiruće bolesnike

„Ne podržavam nikakvo ubojstvo, ali mogu shvatiti čin ovog čovjeka. Ako su se doista supružnici dogovorili i ako je sve bilo kako kažu muž i sudac, uzimajući u obzir i godine, onda kazna nije preblaga. Nije ju svirepo ubio, već ju je pripremio, dao joj je tablete da ne osjeti strahotu gušenja, znači da je mislio na nju i da mu je bilo teško. Nije patila dugo, u miru su se razišli, u ljubavi. Što ga je natjeralo na takav čin? Nije lako gledati patnju voljene osobe, a možda je imao i bojazan što će biti s njom ako on umre prije nje, da li će se itko brinuti o njoj.

     Ipak, ostaje etičko pitanje nije li to ipak sebičan čin kojim je suprug htio prekinuti svoju patnju života uz dementnu suprugu. Podsjetimo se riječi pjesnika Oscara Wildea, kako nije sebičnost živjeti onako kako želiš, već zahtijevati od drugih da žive (ili umru) kako ti želiš. Mi smo ipak protiv ovakvog ubojstva iz samilosti? A vi?

Igor Knežević