UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MORALNE DILEME

Ubio suprugu iz samilosti?

     Velik interes i raspravu pratitelja SUH- ove tematske Facebook stranice Pokret protiv siromaštva starijih osoba izazvala je vijest iz Njemačke, gdje je 92-godišnji umirovljenik Julius S. za ubojstvo godinu dana mlađe supruge Margarethe s kojom je živio 70 godina dobio dvije godine zatvora - uvjetno. Dakle, uopće neće u zatvor, osim ako ne ponovi djelo, te će morati platiti 10 tisuća eura u humanitarne svrhe. Sudac je u obrazloženju izjavio kako gledajući zakonski se to mora smatrati ubojstvom, ali i da u njemu nije bilo zlobe, nego je to napravio u navodnom interesu preminule supruge i u skladu s ranijom odlukom koju je par donio.

     Julius je ženi dao tablete za spavanje kako ne bi bila pri svijesti i shvatila što se događa. Sjeli su na krevet i popili čašu vina, upalio je svijeće i pokrio je dekom, te ju je kasnije ugušio. Mrtvozornik je utvrdio da je to bila brza i bezbolna smrt. Nakon toga je Julius pokušao samoubojstvo s fenom u kadi, ali nije uspio.

     “Mi smo bili nerazdvojni, među nama je vladao nevjerojatan sklad. Poštovali smo jedno drugo, odlučili smo sve raditi zajedno. Zbog toga više nisam mogao podnijeti i gledati ju kako pati”, svjedočio je umirovljenik.

     Na našu objavu na Facebooku i pitanje slažu li se s presudom dobili smo zaista puno komentara i krenula je rasprava. Tako je Stoja Budiša Vuknić iz Osijeka napisala da je teško bilo što komen­tirati, da odobrava i ne odobrava postupak muža, dodavši kako je čovjek vjerojatno bio u bezizlaznoj situaciji, prestar da bi brinuo o njoj, a sama nije mogla brinuti o sebi. No, s druge strane gledano tko to ima pravo da ti

oduzme život iako njezin život više nije bio život, zapitala se.

Ivanka Luetić Boban je napisala „To se zove ubojstvo“, a Marina Golub (Zagreb) joj je na to odgovorila „to se zove ljubav“ te „Ja bih voljela da to meni netko napravi da ne mučim ni sebe ni tu osobu“. Sanja Pupić Vurilj (Split) je to nazvala također ubojstvom iz milosrđa: „Ubojstvo je svakako. Zamislite u svim patnjama smrt gušenjem. Koliko god bilo teško skrbiti o bolesnoj osobi ‘skratiti joj muke’ gušenjem zdrav um ne može. Ubio iz ljubavi? Iz ljubavi se ne ubija, napisala je Sanja.

Lelia Popović (Sesvete) je pak napisala: „Meni je to u redu. Iz ljubavi možeš ubiti osobu koju voliš zato da joj skratiš neizdr­žive bolove pogotovo ako su se ranije tako dogovorili. Neka se zove kako se zove, ali to je milosrđe.“ Snježana Hrvat (Zagreb) joj je odgovorila da „nitko nije gospodar ničijeg života pa nema pravo ubiti nikoga pa niti sebe. Toliko je dementnih ljudi na svijetu. Zar bi ih trebalo sve ubiti iz milosrđa. Kakav je to dogovor da se voljenu osobu ubije kad dođe u teško stanje?“, upitala je Snježana.

     Kao i kod „običnih ljudi“, i komentari i mišljenja stručnjaka i psihologa u ovakvim situacijama u svijetu razlikuju se od osobe do osobe. Za mišljenje smo upitali i našu Biserku Budigam, psihologinju u Psihološ­kom savjetovalištu SUH-a koja je 10 godina radila kao volonterka u palijativi, obilazeći umiruće bolesnike

„Ne podržavam nikakvo ubojstvo, ali mogu shvatiti čin ovog čovjeka. Ako su se doista supružnici dogovorili i ako je sve bilo kako kažu muž i sudac, uzimajući u obzir i godine, onda kazna nije preblaga. Nije ju svirepo ubio, već ju je pripremio, dao joj je tablete da ne osjeti strahotu gušenja, znači da je mislio na nju i da mu je bilo teško. Nije patila dugo, u miru su se razišli, u ljubavi. Što ga je natjeralo na takav čin? Nije lako gledati patnju voljene osobe, a možda je imao i bojazan što će biti s njom ako on umre prije nje, da li će se itko brinuti o njoj.

     Ipak, ostaje etičko pitanje nije li to ipak sebičan čin kojim je suprug htio prekinuti svoju patnju života uz dementnu suprugu. Podsjetimo se riječi pjesnika Oscara Wildea, kako nije sebičnost živjeti onako kako želiš, već zahtijevati od drugih da žive (ili umru) kako ti želiš. Mi smo ipak protiv ovakvog ubojstva iz samilosti? A vi?

Igor Knežević