UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NA MARGINAMA JEDNE TRIBINE: Navijanje za jednakost

Piše: Marina Tripović

Kako se svjetski ekonomski problemi nisu stvorili preko noći, tako su i Hrvatskoj bile potrebne godine da nagomila poteškoće koji nas sada pritišću sa svih strana. Osamostaljivanje Hrvatske i rat većini su poznate okolnosti koje su nas dovele do trenutnog stanja. Na njih su se nadovezali i neodgovarajući model privatizacije i formiranje modela u kojem su tercijarne - uslužne djelatnosti, posebno trgovina, postale dominantna sila na tržištu, a poduzetnici se bogatili na drugorazrednoj stranoj robi koja se u nas prodavala po prvorazrednim cijenama. Istovremeno se nije ulagalo u proizvodnju, a bez nje može biti ni gospodarskog razvoja. Tako je tržištem zavladala trgovina, dok su poljoprivreda i industrijska proizvodnja bačene u pozadinu.

Nekad smo se dičili našom industrijskom proizvodnjom, a sada, kažu analize, živimo lošije nego prije rata. Nije tu u pitanju nikakva čežnja za minulim političkim tvorevinama, tako kažu brojke i ekonomija. Kriza je produbila nejednakosti u hrvatskome društvu i povećala siromaštvo.  Sve su to fragmenti ponovljene priče s tribine o nejednakosti i siromaštvu u Hrvatskoj, koju je u Zagrebu krajem svibnja organizirao Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Najsiromašniji - s lošeg na lošije

U odnosu na ostale zemlje Europske unije, Hrvatska je 2012. godine po nejednakosti bila na razini europskog prosjeka. Prema tzv. Ginijevom koeficijentu, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele dohotka – u 2012. manji koeficijent od Hrvatske imalo je 13 zemalja Unije, a najmanje nejednakosti imala je susjedna Slovenija. Najveći pad dohotka doživjeli su najsiromašniji, a najmanji stanovništvo s višim srednjim dohocima, odnosno srednji sloj. Posebno je zanimljiv podatak kako je svoju potrošnju najviše smanjio najbogatiji sloj, a najmanje najsiromašniji. No razlog za to može biti u činjenici da najsiromašniji ionako uglavnom troše na najosnovnije, poput hrane i stanovanja, jer za drugo ni nemaju sredstava, pa samim time niti ne mogu poduzeti neke značajnije troškovne „rezove“.

Najbogatiji su smanjili potrošnju na luksuzna dobra i usluge, srednji sloj suočava se s neizvjesnošću i otplatom dugova, a najsiromašniji su dosegli prag ispod kojeg ne mogu. Nezaposlenost, porast opterećenja kreditima te neredovitost ili nemogućnost njihove otplate, kao i drugi čimbenici, doprinijeli su i blagom trendu rasta tzv. novog siromaštva, koje se odnosi na mlade nezaposlene visokoobrazovane osobe i osobe s višim kvalifikacijama, te obitelji s djecom, osobito one s jednim ili dvoje djece, a u ekstremnim slučajevima i na nove beskućnike. Međutim, iako su starije osobe u Hrvatskoj najmasovnija skupina sve siromašnijih građana, a osobito su to žene starije od 65 godina, o tome i nije bilo previše riječi. Kao da je normalno da stariji budu siromašni, pa i – prekobrojni.

Koliko para, toliko šansi

Posebno je zabrinjavajuća nejednakost u području obrazovanja, koje u modernom društvu predstavlja glavni, i „normalni“ kanal uzlazne društvene pokretljivosti. Prema podacima Eurostata, djeca neobrazovanih roditelja u Hrvatskoj, daleko više od drugih članica EU, imaju znatno manje šanse za pohađanje ustanova visokoškolskog obrazovanja, iz čega naposljetku proizlaze i nejednakosti na tržištu rada. Također, troškovi poslijediplomskih specijalističkih i doktorskih studija su za naše prilike previsoki, a time i mnogim studentima nedostižni, što se može negativno odraziti na buduću selekciju znanstvenih kadrova.

S obrazovanjem se mogu usporediti i nejednakosti u korištenju zdravstvenih, ali i drugih socijalnih usluga, i to zbog slabije učinkovitosti sustava socijalne zaštite i programa koje koriste najsiromašniji. Kod nas su naknade za nezaposlene simbolične, a tzv. socijalne penzije za one koji ne ostvare mirovine temeljem rada – niti ne postoje. Zdravstvo sve više pogoduje bogatima, jer se mnoge usluge privatiziraju, a na „socijalne“ preglede čeka i godinama. Neučinkoviti socijalni transferi neosporni su sukrivac rastu siromaštva starijih, jer je utjecaj mirovina (zbog njihove niskosti!) sve manji na obranu od siromaštva.

Tko zaboravlja stare?

Što se tiče rizika od siromaštva, u Europi ne kotiramo dobro. Prema podacima iz 2012. godine, 20,5% naših građana bilo je u zoni rizika od siromaštva, a od nas su u EU gore još samo Bugarska, Rumunjska, Španjolska i Grčka. Iako je ta stopa nešto niža nego godinu ranije, kada je bila 21,3%, riječ je o jednoj petini građana koja nekako „gura“ od mjeseca do mjeseca.

No, kad je riječ o starijima od 65 godina, Hrvatska je na neslavnom trećem mjestu, a „ispred“ nje su još samo Bugarska i Cipar. Trećina starijih Hrvatska je siromašna ili socijalno isključena. Društvenih strategija ili mjera za borbu protiv siromaštva najstarijih nema. Suprotno tome, u javnost prodiru tek mjere za individualizaciju rizika siromaštva i starosti, pa se sve češće prava režu i uskraćuju.

Režije se plaćaju „u ratama“, meso spada u luksuzna dobra, a jednotjedni odmor na moru pripada nekim davnim „dobrim, starim“ vremenima. Neočekivani izdatak ne spominje se ni šaptom, živi se - dan po dan. I dok s televizijskih ekrana pljušte elokventni govori i detaljne računice i procjene sportskih utakmica, na spomen nezaposlenosti i siromaštva za govornicama svima nekako zastane glas u grlu.

I dok nas početak ljeta i sportski zanos uljuljkuju u varljivo zadovoljstvo, hoćemo li se sjetiti katkad dignuti glas i navijati za svakodnevicu, za bolje sutra?