UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NA MARGINAMA JEDNE TRIBINE: Navijanje za jednakost

Piše: Marina Tripović

Kako se svjetski ekonomski problemi nisu stvorili preko noći, tako su i Hrvatskoj bile potrebne godine da nagomila poteškoće koji nas sada pritišću sa svih strana. Osamostaljivanje Hrvatske i rat većini su poznate okolnosti koje su nas dovele do trenutnog stanja. Na njih su se nadovezali i neodgovarajući model privatizacije i formiranje modela u kojem su tercijarne - uslužne djelatnosti, posebno trgovina, postale dominantna sila na tržištu, a poduzetnici se bogatili na drugorazrednoj stranoj robi koja se u nas prodavala po prvorazrednim cijenama. Istovremeno se nije ulagalo u proizvodnju, a bez nje može biti ni gospodarskog razvoja. Tako je tržištem zavladala trgovina, dok su poljoprivreda i industrijska proizvodnja bačene u pozadinu.

Nekad smo se dičili našom industrijskom proizvodnjom, a sada, kažu analize, živimo lošije nego prije rata. Nije tu u pitanju nikakva čežnja za minulim političkim tvorevinama, tako kažu brojke i ekonomija. Kriza je produbila nejednakosti u hrvatskome društvu i povećala siromaštvo.  Sve su to fragmenti ponovljene priče s tribine o nejednakosti i siromaštvu u Hrvatskoj, koju je u Zagrebu krajem svibnja organizirao Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Najsiromašniji - s lošeg na lošije

U odnosu na ostale zemlje Europske unije, Hrvatska je 2012. godine po nejednakosti bila na razini europskog prosjeka. Prema tzv. Ginijevom koeficijentu, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele dohotka – u 2012. manji koeficijent od Hrvatske imalo je 13 zemalja Unije, a najmanje nejednakosti imala je susjedna Slovenija. Najveći pad dohotka doživjeli su najsiromašniji, a najmanji stanovništvo s višim srednjim dohocima, odnosno srednji sloj. Posebno je zanimljiv podatak kako je svoju potrošnju najviše smanjio najbogatiji sloj, a najmanje najsiromašniji. No razlog za to može biti u činjenici da najsiromašniji ionako uglavnom troše na najosnovnije, poput hrane i stanovanja, jer za drugo ni nemaju sredstava, pa samim time niti ne mogu poduzeti neke značajnije troškovne „rezove“.

Najbogatiji su smanjili potrošnju na luksuzna dobra i usluge, srednji sloj suočava se s neizvjesnošću i otplatom dugova, a najsiromašniji su dosegli prag ispod kojeg ne mogu. Nezaposlenost, porast opterećenja kreditima te neredovitost ili nemogućnost njihove otplate, kao i drugi čimbenici, doprinijeli su i blagom trendu rasta tzv. novog siromaštva, koje se odnosi na mlade nezaposlene visokoobrazovane osobe i osobe s višim kvalifikacijama, te obitelji s djecom, osobito one s jednim ili dvoje djece, a u ekstremnim slučajevima i na nove beskućnike. Međutim, iako su starije osobe u Hrvatskoj najmasovnija skupina sve siromašnijih građana, a osobito su to žene starije od 65 godina, o tome i nije bilo previše riječi. Kao da je normalno da stariji budu siromašni, pa i – prekobrojni.

Koliko para, toliko šansi

Posebno je zabrinjavajuća nejednakost u području obrazovanja, koje u modernom društvu predstavlja glavni, i „normalni“ kanal uzlazne društvene pokretljivosti. Prema podacima Eurostata, djeca neobrazovanih roditelja u Hrvatskoj, daleko više od drugih članica EU, imaju znatno manje šanse za pohađanje ustanova visokoškolskog obrazovanja, iz čega naposljetku proizlaze i nejednakosti na tržištu rada. Također, troškovi poslijediplomskih specijalističkih i doktorskih studija su za naše prilike previsoki, a time i mnogim studentima nedostižni, što se može negativno odraziti na buduću selekciju znanstvenih kadrova.

S obrazovanjem se mogu usporediti i nejednakosti u korištenju zdravstvenih, ali i drugih socijalnih usluga, i to zbog slabije učinkovitosti sustava socijalne zaštite i programa koje koriste najsiromašniji. Kod nas su naknade za nezaposlene simbolične, a tzv. socijalne penzije za one koji ne ostvare mirovine temeljem rada – niti ne postoje. Zdravstvo sve više pogoduje bogatima, jer se mnoge usluge privatiziraju, a na „socijalne“ preglede čeka i godinama. Neučinkoviti socijalni transferi neosporni su sukrivac rastu siromaštva starijih, jer je utjecaj mirovina (zbog njihove niskosti!) sve manji na obranu od siromaštva.

Tko zaboravlja stare?

Što se tiče rizika od siromaštva, u Europi ne kotiramo dobro. Prema podacima iz 2012. godine, 20,5% naših građana bilo je u zoni rizika od siromaštva, a od nas su u EU gore još samo Bugarska, Rumunjska, Španjolska i Grčka. Iako je ta stopa nešto niža nego godinu ranije, kada je bila 21,3%, riječ je o jednoj petini građana koja nekako „gura“ od mjeseca do mjeseca.

No, kad je riječ o starijima od 65 godina, Hrvatska je na neslavnom trećem mjestu, a „ispred“ nje su još samo Bugarska i Cipar. Trećina starijih Hrvatska je siromašna ili socijalno isključena. Društvenih strategija ili mjera za borbu protiv siromaštva najstarijih nema. Suprotno tome, u javnost prodiru tek mjere za individualizaciju rizika siromaštva i starosti, pa se sve češće prava režu i uskraćuju.

Režije se plaćaju „u ratama“, meso spada u luksuzna dobra, a jednotjedni odmor na moru pripada nekim davnim „dobrim, starim“ vremenima. Neočekivani izdatak ne spominje se ni šaptom, živi se - dan po dan. I dok s televizijskih ekrana pljušte elokventni govori i detaljne računice i procjene sportskih utakmica, na spomen nezaposlenosti i siromaštva za govornicama svima nekako zastane glas u grlu.

I dok nas početak ljeta i sportski zanos uljuljkuju u varljivo zadovoljstvo, hoćemo li se sjetiti katkad dignuti glas i navijati za svakodnevicu, za bolje sutra?