UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IZ DUBROVNIKA U TREBINJE

„Bolesna olinjala starkeljo"

     SUH je u posljednjih nekoliko mjeseci dobio niz mailova očajnog 72-godišnjeg Dubrovčanina (M.T.), inače hrvatskog ratnog vojnog invalida, koji je učinio grešku života - potpisao je svojedobno ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojim sinom. Točnije, prvotno je potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju s jednom osobom, no kako kaže, prije tri godine na nagovor sina je razvrgnuo taj ugovor na način da je sin isplatio deset tisuća eura davatelju doživotnog uzdržavanja. Nakon toga je sa sinom potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Kobna greška, jer je tim ugovorom M.T. pristao da odmah prepiše imovinu na sina, odnosno stan od 90 kvadrata u dubrovačkom naselju Mokošica, čija je tržišna vrijednost s obzirom na pogled na more barem 300 tisuća eura.

     Zauzvrat, sin se ugovorom obvezao da će ocu plaćati troškove stanovanja u najmu, ali u maksimalnom iznosu od 2.500 kuna. U prijevodu, sin je iselio oca i obvezao mu se plaćati sitniš za smještaj. Sin je smjestio oca u vlažni i hladni podstanarski stan u Zvekovici, 20 kilometara udaljenoj od Dubrovnika, no otac je ubrzo shvatio da s mirovinom od niti 2.200 kuna, koliko mu ostane nakon što se odbije četvrtina zbog ovrhe za kredit koju je, paradoksalno, podigao da plati školovanje sinu i kćeri, nema dovoljno novca za normalan život. Dapače, u zimskim mjesecima se nije grijao, nije imao za lijekove, te se jedva prehranjivao.

     Naivno je pomislio da će mu sin priskočiti u pomoć. No, sin je dobiveni stan od 90 kvadrata pretvorio u penthouse za iznajmljivanje, a novac od iznajmljivanja, iako ima stalan posao, iskoristio je za svoje bogaćenje bez da dodatno pomogne ocu.    Tuga, bijes, razočaranje postupcima sina doveli su oca do očaja te mu se pogoršalo stanje s depresijom od koje boluje desetak godina. M.T. nam je napisao i da je u trenutku potpisivanja ugo­vora sa sinom nije bio svjestan što potpisuje i što znači ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, no to će teško pravno dokazati. Sin mu čak nekoliko mjeseci nije isplaćivao ni dogovoreni iznos, zbog čega je M.T. mu najavio razvrgavanje ugovora, pa je sin nakon toga postao redovni platiša.

     Ipak, rješenje svojih egzistencijalnih problema M.T. je uspio pronaći tako da se prije nešto malo više od godinu dana odselio u susjednu državu, točnije u Trebinje u BiH! Zbog nižih troškova života sa svojom mirovinom tamo ipak može preživjeti. No, nakon godinu dana pojavio se novi problem. Iznos od 300 eura koliko košta stanarina sin zadnja dva mjeseca uplaćuje vlasnici koja živi u Crnoj Gori te banka uzima 19 eura za transakciju. Umjesto da uplati 300 eura plus troškove transakcije, sin je odlučio da je iznos koji će on ukupno platiti biti 300 eura. Vlasnica kojoj sjeda 281 euro na račun zbog toga je najavila M.T. da će mu otkazati najam stana ne plati li puni iznos.

     Škrtom i neobazrivom sinu je eto puno i 150 kuna platiti, iako 300 eura preračunato iznosi 2.263 kuna. Ono što je još bolnije je vidjeti prepisku oca i sina, gdje sin oca naziva luđakom, shizofre- nikom i bolesnom olinjalom starkeljom. M.T. je sada u strahu da će uskoro biti deložiran, iako mu sin tvrdi da će mu pronaći jeftin smještaj u Dubrovniku jer je sezona podbacila. No, što će biti nakon povratka turizma? I uostalom, koja korist od života u Dubrovniku i okolici ako nema dovoljno novca za troškove života? Otac vjeruje da sin zapravo želi da on umre, zbog čega ga i namjerno stresira, kako na kraju ne bi morao ništa plaćati.

     Nažalost, bešćutnost i vlastitih članova obitelji nerijetka je pojava, zbog čega u SUH-u redovito informiramo naše članove da ni pod koju cijenu ne potpisuju ugovore o dosmrtnom uzdr- žavanju.Kasno je kad upoznate pravo lice svoga potomka.

I.K.