UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Covid-19 je državi vratio društvo

     Na početku pandemije snažne vladine intervencije i zatvaranje granica pokrenuli su raspravu o dena­cionalizaciji’ politike. Ipak, nakon nekoliko mjeseci, sasvim je jasno da koronavirusna kriza ne jača nacionalnu državu već socijalnu državu. Pitanje je: što će dugoročno ostati od ovog uvida?

     Hoće li štednja i privatizacija napustiti globalnu pozornicu i stvoriti prostor za povratak socijalne osjetljivosti? Hoće li potrajati svijest o socijalno najugroženijim skupinama tržišta rada i društva ili će ekonomska razmatranja s vreme­nom zasjeniti potrebe tih grupa, s obzirom na negativne ekonomske učinke pandemije? Hoće li obnovljeni odnosi između države i tržišta proizaći iz krize s koronavirusom, redefinirajući tako ulogu ‘čuvara’ neoliberalne države?

Pozitivne promjene

     Odgovori na ta pitanja dijelom će biti nacionalni, a sve više i regionalni. Tijekom prve faze pandemije u proljeće uslijedili su politički odgovori na nacionalnoj razini poput zaključavanja i socijalnog distanciranja, a socijalne politike bile su usmjerene na izravnu potporu, s privremenim da­vanjem potpore za očuvanje radnih mjesta ili za izravnu potporu najsiromašnijima, poput starijih osoba.

     Tijekom druge faze, kada su zaraze bile niže tijekom ljeta, ublažene su i mjere potpore, poput jednokratnog nje­mačkog dječjeg bonusa, poticanja zapošljavanja. Države, poput Velike Britanije, koje su dugo favorizirale deregulaciju, privatizaciju i ‘tržišnu učinkovitost’, morale su uložiti veće napore od izdašnih socijalnih država, poput Švedske, Danske ili Njemačke.

     Popis ekonomskih mjera i mjera potpore poduzećima je produžio: potpore poduzećima, kreditne sheme, sma­njenja poreza, odgode i privremena smanjenja poreza na dodanu vrijednost. Također, u gotovo svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, otvoreno je pitanje kako oblikovati buduć­nost rada, radnog vremena i radnog mjesta, pitanje rada na određeno i agencijskog rada, kao i revalorizacije sektora socijalnih usluga i skrbi.

Nadnacionalne politike kao rješenje

     U mnogim zemljama su pokrenute snažne socijalne inicijative, primjerice u Italiji su podijeljeni bonovi od 400 eura svim socijalno ugroženim građanima, ili po sto eura gotovinske pomoći svim punoljetnim osobama u Srbiji. Špa­njolska je vlada u svibnju konačno odobrila dugo rasprav­ljanu shemu zajamčenog minimalnog dohotka. U Belgiji su primatelji socijalne pomoći primali mjesečnu doplatu od 50 eura kroz šest mjeseci. U Hrvatskoj nije bilo takve velikodušnosti.

     Borba protiv Covid-19 djelovala je i kao pokretač me­đunarodne suradnje, transnacionalnih solidarnosti i nad­nacionalnih rješenja politike. Europska komisija je u jeku pandemije predstavila prijedlog Direktive o adekvatnim minimalnim plaćama u Europskoj uniji. Suprotno tome, kriza nosi rizik da se značajna postignuća EU-a mogu izgubiti: prava migranata, slobodno kretanje unutar jedinstvenog tržišta ili međunarodna studentska mobilnost.

     Za razliku od prethodnih ekonomskih kriza, ova kriza

postavlja izazove na svim poljima socijalne skrbi - zdrav­stvu, tržištu rada i politikama nezaposlenosti, socijalnim službama, obitelji i starijima - ne dovodeći u pitanje ulogu državne intervencije.

     Pandemija nas je natjerala da ponovno otkrijemo društvo. Zaključavanje nas je osvijestilo ne samo o društvenoj podjeli rada, funkcioniranju organizacija i načinu na koji ovisimo jedni o drugima, već i o tome kako se to križa s osobnom

autonomijom kao i temeljnim i socijalnim pravima. Svako je društvo duboko isprepleteno s domaćim režimom socijalne skrbi: načini na koje planiramo karijeru, gledamo na odre­đene društvene skupine i razmatramo pitanja solidarnosti i pravde, oblikuju se načinom na koji su organizirana socijalna sigurnost i obrazovanje, rad je reguliran.

     Iz perspektive socijalnog građanstva, nordijski model dobrobiti posebno je temeljita metoda povezivanja države sa životnim svijetom pojedinaca. Relativno je velikodušan, prikladan za žene i obitelj i nudi besplatne ili visoko sub­vencionirane usluge. Međutim, ne postoji standardni recept, s obzirom na to da se europske zemlje ekstremno razilaze u ekonomskim i tržišnim rezultatima, a da se ne spominje izloženost Covid-19.

     Iskustvo pandemije radije zahtijeva veliku transformaciju i modernizaciju socijalnog građanstva: univerzalna socijal­na prava koja ukidaju isključenje onih koji su nesigurno zaposleni; transnacionalna prava, od slobodnog kretanja do socijalnih prava, koja traju usred šokova; i cilj klimatske neutralnosti usklađen sa socijalnim imperativima. Stoga nije pitanje hoće li europska država socijalne skrbi ‘možda ovdje ostati’, već kojim će putem krenuti. (Social Europe, 3.4.2020., Stefanie Borner)