UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAHTJEV ZA OCJENU USTAVNOSTI:

Zašto se diskriminira žene i prijevremene umirovljenike?

1. Sindikat umirovljenika pozdravlja nagrađivanje dugogodišnjeg radnog staža izuzimanjem od penalizacije za prijevremeno umirovljenje, ali se protivi diskriminaciji žena u stjecanju uvjeta na to pravo.

2. Sindikat umirovljenika pozdravlja uvođenje prava na rad bez obustave mirovine, ali se protivi uskraćivanju istog prava prijevremenim starosnim umirovljenicima.

Sindikat umirovljenika Hrvatske je 21. svibnja Ustavnome sudu podnio prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti novog Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), konkretnije, članka 35. stavak 1., i članka 99, stavak 1. i 2.., smatrajući da se njima da krši pravo jednakosti pred sudom, utvrđeno člankom 14. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.

Prijevremena mirovina bez penalizacije diskriminira žene!

Novi ZOMO, usvojen u Saboru 13. prosinca 2013., a koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine, člankom 35. stavak 1., utvrđuje da „pravo na prijevremenu starosnu mirovinu zbog dugogodišnjeg osiguranja ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 41 godinu radnog staža“. Spornom odredbom su žene diskriminirane u odnosu na muškarce, s obzirom da su njime izjednačeni uvjeti za ostvarivanje prijevremene starosne mirovine zbog dugogodišnjeg osiguranja i za muškarce i za žene, unatoč tome što člankom 182. ovoga Zakona (iznimno od članka 34., stavak 2.) za osiguranika – ženu predviđa drukčije uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu i to u prijelaznom razdoblju sve do 2029. godine (po tri mjeseca mirovinskog staža više godišnje).

Tako danas u prijevremenu starosnu mirovinu s penalizacijom žena može otići s navršenih 56 godina života i 31 godina radnog staža, a muškarac s navršenih 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža. Tek 2030. žene će imati iste uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu (s penalizacijom) kao i muškarci, tj. 60 godina života i 35 godina radnog staža.

Da bi od 1.1.2014. muškarci i žene ostvarili prijevremenu starosnu mirovinu bez penalizacije, trebaju imati 60 godina života i 41. godinu radnog staža. To znači šest godina radnog staža više od uvjeta s penalizacijom – za muškarce, a čak deset godina više – za žene. Riječ je o očitoj diskriminaciji žena, jer se u odnosu na postojeće uvjete, ženama propisuje daleko veći uvjet radnog staža (za četiri godine više!) nego ženama!

Člankom 35., stavak 1. se, dakle, ne poštuje prijelazno razdoblje izjednačavanja mirovinskih prava muškaraca i žena koje ukupno prema novom ZOMO-u traje do 2038. godine, iako bi se za žene trebala primjenjivati prijelazna tablica.

Prijevremeno umirovljeni bez prava na rad

Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava Ustavni sud da odredba članka 99. stavka 1. i 2. ZOMO-a uskraćuje korisnicima prijevremenih starosnih mirovina pravo na zapošljavanje do polovice radnog vremena bez obustavljanja isplate mirovine, čime se diskriminira upravo tu brojnu skupinu umirovljenika u odnosu na druge. Tom odredbom utvrđeno je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovina obustavlja.

Međutim, iznimno od stavka 1. ovog članka, mirovina se ne obustavlja:

- korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovog Zakona i nastavi raditi do polovice punog radnog vremena uz izmijenjeni ugovor o radu

- korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovog Zakona i korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu ovog Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena

- korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ostvarene do stupanja na snagu ovog Zakona

- korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvarene prema ovom Zakonu

- korisniku koji obavlja sezonske poslove u poljoprivredi prema propisima o poticanju zapošljavanja i drugim propisima kojima je ovo pitanje uređeno na drugačiji način, odnosno izričito propisano da se ne obustavlja isplata mirovine

- korisniku koji ostvaruje drugi dohodak, odnosno obavlja drugu djelatnost (članak 17. ovog Zakona).

Radili najduže i uplaćivali najviše

Korisnici prijevremenih starosnih mirovina ovom su odredbom dovedeni u neravnopravan položaj jer njima, u slučaju zapošljavanja na do polovice radnog vremena, mora biti obustavljena mirovina, unatoč činjenici da su upravo oni, s obzirom da imaju najduži prosječni radni staž, i najduže izdvajali doprinose za mirovinsko osiguranje.

O tome najbolje svjedoče podaci o prosječnom radnom stažu u razdoblju od 1999. do 2013., u kojem je radni staž korisnika pune starosne mirovine u prosjeku iznosio 31,07 godina, obiteljske mirovine 27,1 godina, a invalidske mirovine 23,04 godine, dok je za korisnike prijevremene starosne mirovine iznosio najviše - 35,06 godina. U 2013. godini, prosječni radni staž starosne mirovine iznosio je 31,07 godina, invalidske mirovine 23,06 godine, a prijevremene starosne mirovine čak 37,03 godina.

Jedini duplo penalizirani

Unatoč najdužem prosječnom radnom stažu i trajanju uplate mirovinskih doprinosa, korisnici prijevremene starosne mirovine jedini među svim kategorijama umirovljenika podliježu tzv. penalizaciji zbog ranijeg odlaska u mirovinu, iako je do toga najčešće došlo ne zbog njihove volje, već zbog ekonomskih poteškoća poput stečaja, likvidacija ili sanacijskih postupaka. 

Prijevremeni umirovljenici su time stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kategorije umirovljenika, iako su radili duže i uplaćivali više od tzv. punih umirovljenika, što je suprotno osnovnoj namjeri zakona da više mirovine i veća prava imaju oni umirovljenici koji su svojim uplatama više doprinijeli.

Svi jednaki pred zakonom?!

Time je, osim odredbe 14. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske – jednakost pred zakonom – povrijeđeno i načelo socijalne pravde, jedne od najviših vrednota našeg ustavnog poretka. Zakoni u RH moraju biti u suglasnosti s Ustavom – svi pod jednakim uvjetima moraju biti pred zakonom jednaki – a sporne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju dovode do nejednakosti i neravnopravnosti između pojedinih kategorija umirovljenika.

SUH je stoga od Ustavnog suda zatražio pokretanje postupka ocjene ustavnosti navedenih odredbi i na koncu – njihovo poništavanje. (Marina Tripović)