UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

GRAĐANI DRUGOG REDA

Umirovljenici bez prava na poticaje

 

     Našem Sindikatu umirovljenika javila se novopečena umirovljenica, 63-godišnja Mauricija Colledani koja je prije nešto više od pola godine odlučila otići u starosnu mirovinu nakon što je držala vlastiti obrt. No ubrzo je shvatila da sa 1.500 kuna, koliko joj iznosi mirovina, neće moći preži­vjeti, zbog čega je postala deprimirana. Stoga se odlučila vra­titi na tržište rada, kontaktirala je Hrvatski zavod za zapošlja­vanje kako bi se prijavila na burzu rada, naravno uz odluku da odustane od primanja mirovine.

     Kazala nam je kako joj cilj nije bio da se opet zaposli na puno radno vrijeme u nekoj tuđoj tvrtki, već se željela prijaviti na mjere potpore za samozapošljavanje, odnosno osnovala bi poslovni subjekt za koji je napravila vrlo detaljan i po njezi­nom sudu izvediv poslovni plan, ali za koji joj treba novčana potpora HZZ-a, jer nema novca da započne svoj biznis. Naža­lost, u telefonskom razgovoru iz HZZ-u su joj, kaže, poručili da nema pravo da se prijavi na burzu rada pa tako niti pravo na mjere aktivne politike zapošljavanja.

Zaboravite na jednakost

     Mauricija je iz tog razgovora zaključila da uopće nema pra­vo da se ponovno zaposli na puno radno vrijeme, što nije isti­na. Umirovljenik može stupiti u radni odnos u punom radnom vremenu, no tada mu se obustavlja isplata mirovine sve dok mu traje to zaposlenje. Iznimka su privilegirani umirovljeni vojni i policijski službenici koji mogu raditi puno radno vrije­me i zadržati pola mirovine.

     Kontaktirali smo središnji ured HZZ-a kako bi provjerili je li istina da umirovljenici, iako im je dozvoljeno raditi puno radno vrijeme, ne mogu ostvariti jednaka prava na burzi kao ostali zaposlenici.

     “S obzirom da navodite da je gospođa u mirovini, ne može se voditi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, ali se može prijaviti u evidenciju u statusu ostalog tražitelja zaposlenja pri čemu taj status ne omogućuje

uključivanje u mjere aktivne politike zapošljavanja. Ostali tra­žitelji zaposlenja su osobe koje trenutno rade, a žele promije­niti posao, redovni studenti ili učenici, umirovljenici i druge osobe koje žele koristiti usluge Zavoda, ali ne mogu koristiti prava iz statusa nezaposlenosti', napisali su nam u odgovoru iz HZZ-a pozivajući se na Zakon o tržištu rada.

Već viđena diskriminacija

     Dakle, Mauricija se može prijaviti u evidenciju HZZ-a, ali zapravo nema nikakva prava. Riječ je o očiglednoj diskrimi­naciji po dobi i po umirovljeničkom statusu. Mauricija nam je kazala kako sada sa 63 godine nije u ništa lošijem fizičkom i mentalnom stanju nego kad je imala 62 i pol godine kad je otišla u mirovinu, ili kad je imala 60 ili 50. I dalje može raditi jednako kvalitetno, a zbog iskustva kojeg je stekla tijekom du­gogodišnjeg rada vjeruje da bi njezin obrt bio uspješan. No, poticaje za bolji start neće dobiti.

     Diskriminacija prema umirovljenicima koji žele raditi bila je vidljiva i u prvom valu korona krize, kada je država odlu­čila dati poticaje poduzetnicima za zadržavanje zaposlenika u iznosima do 4.000 kuna, umirovljenici koji su bili zaposleni do pola radnog vremena nisu bili proporcionalno niti nikako obuhvaćeni tim mjerama, zbog čega je i u tri početna mjeseca krize opao broj zaposlenih umirovljenika do polovice radnog vremena, odnosno njihov broj se smanjio za više od 600 oso­ba. Stoga je SUH zatražio od Ministarstva rada da se uvedu i potpore za očuvanje radnih mjesta zaposlenih umirovljenika, no naš zahtjev nije uzet ni u razmatranje.

     Mauricija će se na kraju morati zaposliti u tuđoj tvrtki, pred njom je izbor da li će raditi puno radno vrijeme i ne primati mirovinu, ili raditi na pola radnog vremena i primati skromnih 1.500 kuna mirovine. Država ovakvim odlukama pokazuje da ju nije puno briga za egzistenciju umirovljenika te da se odno­si prema njima kao prema građanima drugog reda.

Igor Knežević