UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

Preko korone do beskućništva

 

     Kako teče korona kriza, a županijski domovi nemaju kapaciteta ili se na mjesto čeka i po deset godina, sve siromašniji umirovljenici prisiljeni potpisuju ugovore o uzdržavanju s privatnim domovima za starije, mijenjajući svoju skromnu imovinu za krevet i hranu. No, nažalost često budu prevareni, jer im se „uvaljuju" ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, ugovori koji su dosta slični ugovorima o doži­votnom uzdržavanju, međutim, kod ovih ugovora davatelj uzdržavanja stječe imovinu od primatelja uzdržavanja u tre­nutku sklapanja ugovora, a ne tek po njegovoj ili njezinoj smrti.

     Ovaj ugovor izaziva dosta polemike među pravnim stručnjacima koji smatraju da se ovaj ugovor sve više zlo­upotrebljava u praksi na štetu uzdržavanoga. Riječ je o sta­

rijim osobama koje zbog svoje naivnosti, nemoći i starosti potpisuju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i na koncu budu prevareni i ostavljeni na ulici, jer, na primjer, nemaju kuda kad se privatni ili obiteljski dom zatvori.

     Sve to dovodi do toga da sve više starih i nemoćnih po­staju socijalni slučajevi. Sindikat umirovljenika Hrvatske, ali i Pučka pravobraniteljica nebrojeno su puta podnijeli prijed­loge za ukidanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ali bez uspjeha.    Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da do uki­danja treba zaštitititi starije osobe od manipulacije, informi­rati ih i educirati o rizima potpisivanja takvog ugovora. te da se radi na njihovoj edukaciji i informiranju o tome koji rizici mogu biti nakon potpisivanja i sklapanja ugovora o dosmrt­nom uzdržavanju.