UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
Preko korone do beskućništva
Kako teče korona kriza, a županijski domovi nemaju kapaciteta ili se na mjesto čeka i po deset godina, sve siromašniji umirovljenici prisiljeni potpisuju ugovore o uzdržavanju s privatnim domovima za starije, mijenjajući svoju skromnu imovinu za krevet i hranu. No, nažalost često budu prevareni, jer im se „uvaljuju" ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, ugovori koji su dosta slični ugovorima o doživotnom uzdržavanju, međutim, kod ovih ugovora davatelj uzdržavanja stječe imovinu od primatelja uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora, a ne tek po njegovoj ili njezinoj smrti.
Ovaj ugovor izaziva dosta polemike među pravnim stručnjacima koji smatraju da se ovaj ugovor sve više zloupotrebljava u praksi na štetu uzdržavanoga. Riječ je o sta
rijim osobama koje zbog svoje naivnosti, nemoći i starosti potpisuju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i na koncu budu prevareni i ostavljeni na ulici, jer, na primjer, nemaju kuda kad se privatni ili obiteljski dom zatvori.
Sve to dovodi do toga da sve više starih i nemoćnih postaju socijalni slučajevi. Sindikat umirovljenika Hrvatske, ali i Pučka pravobraniteljica nebrojeno su puta podnijeli prijedloge za ukidanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ali bez uspjeha. Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da do ukidanja treba zaštitititi starije osobe od manipulacije, informirati ih i educirati o rizima potpisivanja takvog ugovora. te da se radi na njihovoj edukaciji i informiranju o tome koji rizici mogu biti nakon potpisivanja i sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.