UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

RODNI JAZ U MIROVINAMA

Žensko ime jeftinog rada

 

     U sklopu EU projekta „Jednaka prava - jednake plaće - jed­nake mirovine”, kojeg je nositeljica Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, izdane su dvije publikacije koje su napisale članice partnerskih organizacija na projektu. Jednu publikaciju napisala je Jasna A. Petrović iz Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske (SUH) i to pod nazivom: Model kolektivnog ugovora - rodni aspekt kolektivnog pregovaranja, dok je autorica druge publikacije Anamarija Tkalčec iz Centra za edukaciju, savjeto­vanje i istraživanje (CESI), a čiji naziv je: Priručnik za edukacije o rodnom jazu u plaćama i mirovinama.

     Cilj CESI-jeve publikacije je prenošenje znanja, izrada alata i metodologije rada s različitim korisnicima i korisnicama na temu rodnih razlika u svijetu rada. Ova publikacija potiče i tran- sgeneracijski model učenja s ciljem razvoja stavova o jednakim mogućnostima i ravnopravnosti spolova u svijetu rada i procesima rada te pruža i teorijsko-informativni pregled problema rodnog jaza u plaćama i mirovinama, ali i praktični dio s vježbama ko­jima se edukatori i edukatorice mogu poslužiti u radu na temu ravnopravnosti spolova u svijetu rada i jednakopravnosti plaća i mirovina za žene i muškarce.

     Svaka tema, poput rodnih stereotipa, pitanja roda i spola, diskriminacije temeljem spola, obrazovanja, svijeta rada, mirovina i rodno osviještene politike je usko povezana s rodnim jazom u plaćama i mirovinama, te je obrađena u teorijskom dijelu kako bi edukatori i edukatorice imali pregled relevantnih informacija. U djelu se navodi i kako žene u državama članicama EU u prosjeku zarađuju 16,2 posto manje od muškaraca, a prema izvješću o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. godine u Hrvatskoj je taj jaz nešto manji te je iznosio 13,19 posto. Ipak, dok je trend u EU da se jaz smanjuje, u Hrvatskoj se od 2010. godine stalno povećava.

     U izvješću se također navodi da jaz u mirovinama u Hrvatskoj iznosi 21,6 posto, dok je Sindikat umirovljenika Hr­vatske analizama mirovinskih statistika utvrdio jaz od čak 24,9 posto, što je još puno niže nego prosjek u EU koji iznosi

ogromnih 38 posto (izvor: Gender gap in pensions in the EU — research note to the Latvian Presidency, EIGE, 2015.). Uzroci jaza u mirovinama i plaćama su tradicionalne rodne predrasude i stereotipi te diskriminacije po spolu koji smještaju žene na manje plaćene poslove i niže hijerarhijske pozicije, opterećujući žene kućanskim poslovima i brigom o obitelji, dok se rad koji obavljaju bilo u kućanstvu, bilo na poslu, često omalovažava i negira, objašnjava autorica publikacije.

Važnost kolektivnog pregovaranja

     U publikaciji, Model kolektivnog ugovora - rodni aspekt ko­lektivnog pregovaranja, Jasna A. Petrović iz SUH-a je objasnila važnost kolektivnog pregovaranja, jer ono smanjuje ukupnu nejednakost plaća među zaposlenima, odnosno pomaže u posti­zanju ravnopravnosti spolova u plaćama i mirovinama. Istaknuta

je važnost sindikata koji utječu na smanjivanje općih razlika, što na kraju posljedično utječe i na žene koje imaju niže plaće od muškaraca. Autorica navodi kako su sindikati i kolektivno pregovaranje glavni mehanizmi pomoću kojih se poduzimaju posebne akcije za suzbijanje razlike u plaćama među spolovima, bilo kroz politike za povećanje plaća u zanimanjima ili sektorima s dominantnom ženskom radnom snagom, za uspostavljanje više rodno osjetljivog ocjenjivanja poslova ili za provedbu akcijskih planova za smanjivanje jaza u plaćama među spolovima utvrđenih u kompaniji/ sektoru.

     U publikaciji se navode i međunarodne konvencije i ugovori koji su važni za ko­lektivno pregovaranje, a koji osiguravaju veću slobodu radnicima i radnicama, bolje poštivanje njihovih prava, izjednačavanje plaća po spolu, borbu protiv diskriminacije i sprječavanje nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu. Autorica se osvrnula i na hrvatski okvir protiv diskriminacije po spolu, pa tako navodi kako je nacionalna

politika za ravnopravnost spolova usvojena 1997. godine, nakon koje je uslijedio prvi Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003., dok je trenutno na snazi Zakon iz 2008. godine, kao i Izmjene i dopune iz 2017.

Žrtve prekarnog rada

     U publikaciji se iznose i analize kolektivnih ugovora s aspekta ravnopravnosti spolova i jednakopravnosti plaća, među kojima i analiza sadržaja 120 kolektivnih ugovora koju je provela Pra­vobraniteljica za ravnopravnost spolova 2009. godine, a koja je među ostalim pokazala kako je u velikom broju tih ugovora zamijećeno isticanje pojedinih zanimanja u ženskom rodu, npr. čistačica, tajnica, njegovateljica, a samo rijetki ugovori navode obveze jednakosti plaća žena i muškaraca.

     Autorica je detaljno objasnila i što je sve potrebno za kolektivno pregovaranje, uz naglasak da se kolektivnim ugovorom mogu, u pravilu, ugovoriti samo uvjeti rada koji su za radnika povolj­niji od onih određenih Zakonom o radu (ZOR) ili nekim drugim zakonom, odnosno, uvjeti rada nepovoljniji od onih određenih ZOR-om samo ako je to izričito propisano tim ili drugim zakonom. Istaknuta je i problematika rada na crno, čiji udjel u BDP-u iznosi najmanje 28 posto, kao i podatka da ugovor na određeno ima svaki četvrti radnik u Hrvatskoj te čak 90 posto novozaposlenih, od čega su velika većina žene. Ugovori na određeno za sobom vuku nesigurnost radnog mjesta, niže plaće i lošije uvjete rada.

     Navode se i preporuke u području rada i zapošljavanja koje je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova objavila u Izvješću o radu za 2019. godinu. Istaknuti su i pozitivni primjeri kolektivnih ugovora tvrtki iz nekih europskih zemalja koje su omogućile svojim zaposlenima da imaju beneficije u slučaju skrbi za bole­snu djecu, unuke ili starije članove obitelji. Za kraj je naglašena i važnost edukacija članova sindikalnih pregovaračkih odbora i pregovarača, ženskih odbora/ureda, edukatora i sindikalnih rukovoditelja i organizatora kako bi se naučili prepoznavati dis­kriminacijske odredbe i politike kakve sada postoje u praksi ili čak i u kolektivnim ugovorima.