UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

DISKRIMINACIJA NAJUGROŽENIJIH

Korisnici najnižih mirovina uzalud rade

 

     Na telefone Sindikata umirovljenika Hrvatske u posljednje vrijeme sve se češće javljaju nezadovoljni korisnici instituta najniže mirovine, a koji su zaposleni do polovice punog radnog vremena. Da nisu siromašni, oni vjerojatno ne bi ni išli raditi.

Međutim, prema sadašnjim propisima njima se usteže zakonski utvrđena najni­ža mirovina te se priznaje samo mirovina određena prema stažu i plaći. Tako se toj skupini umirovljenika razlika od njihove zarađene mirovine do najniže odmah oduzima.

     Najsvježiji primjer beskrupuloznog od­nosa države prema toj skupini umirovljenika osjetio je M.M., umirovljenik kojem je sa 37 godina staža Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odredio mirovinu od 2.060 kuna (prema staži i plaći) te je dobivao 400 kuna dodatka. No, nakon što se zaposlio na pola radnog vremena, automatski je izgubio tih 400 kuna.

     Nije bolje prošla ni jedna umirovljeni­ca iz Zagreba koja je krajem 2019. godine otišla u prijevremenu mirovinu sa 59 go­dina i 37 godina staža. Dobila je najnižu mirovinu u iznosu od svega 2.166 kuna. Prije par mjeseci se odlučila zaposliti na 15 sati tjedno, ali ju je iznenadilo da joj je mirovina umanjena za 500-tinjak kuna, točnije pala je na 1.648 kuna.

Odbijenica Ministarstva

     U Hrvatskoj je čak 276 tisuća umirov­ljenika koji primaju najnižu ili minimalnu mirovinu, koja im u prosjeku iznosi svega 1.693 kune. Zaključak je očigledan, ako netko treba dodatnu zaradu sa strane kako bi preživio to su upravo oni, no država ne odustaje od svoje diskriminatorne politike.

Još 12. rujna 2019. godine predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske osobno je na jednom sastanku ministru Josipu Ala- droviću uručila inicijativu u kojoj se moli da se ispravi nepravda prema najsiromašni­jim umirovljenicima - korisnicima instituta najniže mirovine.

     Odgovor od ministarstva dobili smo 3. listopada 2019. godine, u kojem se na­vodi kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz državnog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske solidarnosti, kao unutargeneracijski oblik solidarnosti s najugroženijima. Ipak, mini­star Aladrović je u tom odgovoru ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje do­datno razmotri, prije svega zbog značaj­nog broja korisnika najniže mirovine" - koji čine 21 posto svih umirovljenika! Pri tome je dodao da nije siguran postoji li za to realna financijska mogućnost. No, nije se poslužio financijskim analizama kako bi to argumentirao.

     Tijekom 2020. godine poslali smo nekoliko puta istu inicijativu na adresu Ministarstva, posljednji put početkom lipnja ove godi­ne, da bismo ponovno dobili odbijenicu u kojoj piše „da se radi o zaštitnom instru­mentu unutar generacijske solidarnosti, kojim se kroz načelo solidarnosti provodi i redistribucija sredstava korisnika s višim primanjima na korisnike s nižim primanjima te se time u slučaju zaposlenja, odnosno ostvarivanja dodatnog prihoda uz mirovinu, postavlja i pitanje opravdanosti spomenute redistribucije".

Neosjetljivost stručnjaka

     Što reći, nego da je odgovor sramotan i pokazuje da je hrvatski mirovinski sustav neučinkovit u suzbijanju siromaštva i eko­nomske nejednakosti te da se na ovaj način dodatno osiromašuju već i tako siromašni hrvatski umirovljenici, jer i da se zaposle na pola radnog vremena, neće steći od­govarajuću razinu primanja.

Za mišljenje o odnosu države prema umirovljenicima s najnižim mirovinama koji se zaposle smo pitali i prof. dr. sc. Ivanu Gr- gurev s Pravnog fakulteta u Zagrebu, inače stručnjakinju za radno i socijalno pravo. Ona ne samo da se slaže s takvom politikom ministra, već kao dokazana predstavnica neoliberalnog svjetonazora kritizira i to što je država omogućila rad bilo kojoj kategoriji umirovljenika.

     „Zakonodavac je ocijenio kako umirov­ljenik koji je u mogućnosti i dalje raditi, takvu pomoć ne treba. U vrijeme kada je i mirovinski sustav i sustav tržišta rada u nepovoljnom položaju, treba reći da je neobično što zakonodavac dopušta isto­dobno korištenje starosne mirovine i rad na temelju ugovora o radu. Jasno mi je da ste istaknuli odvraćajući učinak zakonskog rješenja, ali kada se sve stavi u naš reali­tet, možemo zaključiti kako bi bilo bolje

omogućiti onima koji su sposobni raditi da i dalje ostaju u svijetu rada, bez prisilnog umirovljenja zbog arbitrarno postavljene dobne granicu na 65 godina života za to", kazala nam je Grgurev.

Trulost sustava

     Većina hrvatskih stručnjaka, nažalost, su upravo takvog svjetonazora i zagovaraju takve liberalne ideje, što je čudno, jer ili nisu upućeni da u gotovo svim europskim državama umirovljenici mogu raditi, ili jed­nostavno ih nije briga za ugroženu stariju populaciju u njihovoj zemlji.

     Socijalnu osjetljivost pokazala je pak Pučka pravobraniteljica koja je u svom iz­vješću za 2019. godinu uputila preporuku     Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, da izradi prijedlog izmjena Zakona o mi­rovinskom osiguranju, koji će omogućiti zaposlenim korisnicima najniže mirovine da ju nastave primati, kao i da se korisnicima obiteljske mirovine omogući rad, koji je zasad zabranjen, za što se dugo godina zalaže i naš Sindikat umirovljenika. Istaknuta je i nelogičnost da umirovljene djelatne vojne osobe i policijski službenici mogu raditi čak puno radno vrijeme i pritom primati 50 posto svoje mirovine. Dok su neki po­vlašteni, drugi su diskriminirani.

     Koliko je truo sustav rada u mirovini govori i apsurdna situacija po kojoj netko tko npr. iznajmljuje nekretninu uz primanje najniže mirovine i dalje ostvaruje pravo na najnižu mirovinu, dok netko tko radi do polovice punog radnog vremena gubi to pravo i stavlja se u nepovoljniji položaj.

     K tome, nakon što se naš Sindikat uspio izboriti da se mirovinskom reformom od 2019. godine i prijevremenim umirovlje­nicima omogući pravo na rad, naša borba se nastavlja i za obiteljske umirovljenike koji su za to pravo i dalje zakinuti.

Igor Knežević