UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

DISKRIMINACIJA NAJUGROŽENIJIH

Korisnici najnižih mirovina uzalud rade

 

     Na telefone Sindikata umirovljenika Hrvatske u posljednje vrijeme sve se češće javljaju nezadovoljni korisnici instituta najniže mirovine, a koji su zaposleni do polovice punog radnog vremena. Da nisu siromašni, oni vjerojatno ne bi ni išli raditi.

Međutim, prema sadašnjim propisima njima se usteže zakonski utvrđena najni­ža mirovina te se priznaje samo mirovina određena prema stažu i plaći. Tako se toj skupini umirovljenika razlika od njihove zarađene mirovine do najniže odmah oduzima.

     Najsvježiji primjer beskrupuloznog od­nosa države prema toj skupini umirovljenika osjetio je M.M., umirovljenik kojem je sa 37 godina staža Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odredio mirovinu od 2.060 kuna (prema staži i plaći) te je dobivao 400 kuna dodatka. No, nakon što se zaposlio na pola radnog vremena, automatski je izgubio tih 400 kuna.

     Nije bolje prošla ni jedna umirovljeni­ca iz Zagreba koja je krajem 2019. godine otišla u prijevremenu mirovinu sa 59 go­dina i 37 godina staža. Dobila je najnižu mirovinu u iznosu od svega 2.166 kuna. Prije par mjeseci se odlučila zaposliti na 15 sati tjedno, ali ju je iznenadilo da joj je mirovina umanjena za 500-tinjak kuna, točnije pala je na 1.648 kuna.

Odbijenica Ministarstva

     U Hrvatskoj je čak 276 tisuća umirov­ljenika koji primaju najnižu ili minimalnu mirovinu, koja im u prosjeku iznosi svega 1.693 kune. Zaključak je očigledan, ako netko treba dodatnu zaradu sa strane kako bi preživio to su upravo oni, no država ne odustaje od svoje diskriminatorne politike.

Još 12. rujna 2019. godine predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske osobno je na jednom sastanku ministru Josipu Ala- droviću uručila inicijativu u kojoj se moli da se ispravi nepravda prema najsiromašni­jim umirovljenicima - korisnicima instituta najniže mirovine.

     Odgovor od ministarstva dobili smo 3. listopada 2019. godine, u kojem se na­vodi kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz državnog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske solidarnosti, kao unutargeneracijski oblik solidarnosti s najugroženijima. Ipak, mini­star Aladrović je u tom odgovoru ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje do­datno razmotri, prije svega zbog značaj­nog broja korisnika najniže mirovine" - koji čine 21 posto svih umirovljenika! Pri tome je dodao da nije siguran postoji li za to realna financijska mogućnost. No, nije se poslužio financijskim analizama kako bi to argumentirao.

     Tijekom 2020. godine poslali smo nekoliko puta istu inicijativu na adresu Ministarstva, posljednji put početkom lipnja ove godi­ne, da bismo ponovno dobili odbijenicu u kojoj piše „da se radi o zaštitnom instru­mentu unutar generacijske solidarnosti, kojim se kroz načelo solidarnosti provodi i redistribucija sredstava korisnika s višim primanjima na korisnike s nižim primanjima te se time u slučaju zaposlenja, odnosno ostvarivanja dodatnog prihoda uz mirovinu, postavlja i pitanje opravdanosti spomenute redistribucije".

Neosjetljivost stručnjaka

     Što reći, nego da je odgovor sramotan i pokazuje da je hrvatski mirovinski sustav neučinkovit u suzbijanju siromaštva i eko­nomske nejednakosti te da se na ovaj način dodatno osiromašuju već i tako siromašni hrvatski umirovljenici, jer i da se zaposle na pola radnog vremena, neće steći od­govarajuću razinu primanja.

Za mišljenje o odnosu države prema umirovljenicima s najnižim mirovinama koji se zaposle smo pitali i prof. dr. sc. Ivanu Gr- gurev s Pravnog fakulteta u Zagrebu, inače stručnjakinju za radno i socijalno pravo. Ona ne samo da se slaže s takvom politikom ministra, već kao dokazana predstavnica neoliberalnog svjetonazora kritizira i to što je država omogućila rad bilo kojoj kategoriji umirovljenika.

     „Zakonodavac je ocijenio kako umirov­ljenik koji je u mogućnosti i dalje raditi, takvu pomoć ne treba. U vrijeme kada je i mirovinski sustav i sustav tržišta rada u nepovoljnom položaju, treba reći da je neobično što zakonodavac dopušta isto­dobno korištenje starosne mirovine i rad na temelju ugovora o radu. Jasno mi je da ste istaknuli odvraćajući učinak zakonskog rješenja, ali kada se sve stavi u naš reali­tet, možemo zaključiti kako bi bilo bolje

omogućiti onima koji su sposobni raditi da i dalje ostaju u svijetu rada, bez prisilnog umirovljenja zbog arbitrarno postavljene dobne granicu na 65 godina života za to", kazala nam je Grgurev.

Trulost sustava

     Većina hrvatskih stručnjaka, nažalost, su upravo takvog svjetonazora i zagovaraju takve liberalne ideje, što je čudno, jer ili nisu upućeni da u gotovo svim europskim državama umirovljenici mogu raditi, ili jed­nostavno ih nije briga za ugroženu stariju populaciju u njihovoj zemlji.

     Socijalnu osjetljivost pokazala je pak Pučka pravobraniteljica koja je u svom iz­vješću za 2019. godinu uputila preporuku     Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, da izradi prijedlog izmjena Zakona o mi­rovinskom osiguranju, koji će omogućiti zaposlenim korisnicima najniže mirovine da ju nastave primati, kao i da se korisnicima obiteljske mirovine omogući rad, koji je zasad zabranjen, za što se dugo godina zalaže i naš Sindikat umirovljenika. Istaknuta je i nelogičnost da umirovljene djelatne vojne osobe i policijski službenici mogu raditi čak puno radno vrijeme i pritom primati 50 posto svoje mirovine. Dok su neki po­vlašteni, drugi su diskriminirani.

     Koliko je truo sustav rada u mirovini govori i apsurdna situacija po kojoj netko tko npr. iznajmljuje nekretninu uz primanje najniže mirovine i dalje ostvaruje pravo na najnižu mirovinu, dok netko tko radi do polovice punog radnog vremena gubi to pravo i stavlja se u nepovoljniji položaj.

     K tome, nakon što se naš Sindikat uspio izboriti da se mirovinskom reformom od 2019. godine i prijevremenim umirovlje­nicima omogući pravo na rad, naša borba se nastavlja i za obiteljske umirovljenike koji su za to pravo i dalje zakinuti.

Igor Knežević