UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

ZABRANA KRETANJA U DOMOVIMA

U zatvoru je barem obvezna šetnja

 

     U srpnju ove godine veliku pažnju javnosti privukla je priča anoni­mnog korisnika jednog hrvatskog doma za starije i nemoćne, koji je nakon višemjesečne izolacije odlučio pobjeći u svoju osamljenu kuću, poručivši da će mu ipak biti bolje u vlastita četiri zida, jer će barem moći otići prošetati do tr­govine s maskom.

Pandemija koronavirusa najviše je pogodila starije osobe, a najveći udio žrtava čine korisnici domova. Stoga ne čudi što je Nacionalni stožer civilne za­štite, ovisno o razvoju epidemiološke situacije, već nekoliko puta mijenjao upute za sprječavanje i suzbijanje epi­demije, odnosno odluke o dozvoli i za­brani posjeta i izlaska korisnika domova za starije.    Sada je situacija još luđa, jer odluke predlažu županijski stožeri i to za teritorij svake županije.

Psihičko ubijanje

     „Izlazak iz sobe je moguć samo za vrijeme doručka, ručka i večere. Sjedimo u blagovaoni tužni, potišteni, više ne­mamo volje ni za razgovorom. Odlazak u sobu, opet lijeganje u krevet (jer što ćeš drugo). U zatvoru je svaki dan barem obvezna šetnja po dvorištu. Gledanje u televizor, a misli lete, nema više lijepih sjećanja, nade da ćemo sutra imati nekakav događaj u domu da nam malo razbije monotoniju. U glavi mi se roje sumorne misli. Vele da nas štite od korone, ne vje­rujem im. Ubijaju nas polako sistematski psihički. Gdje su sad svi oni psihijatri i psiholozi da stanu u obranu nas starih. Iako smo u godinama, mi smo socijalna bića, volimo se družiti, mi umirovljenici smo posebno vezani jedni uz druge jer djeca i unuci su odrasli, otišli svaki svojim putem, imaju svoje brige i probleme i nemaju vremena nas slušati, a više nam ne smiju i u ionako rijetke posjete", tako je „bjegunac" opisao kako su izgledali teški dani izoliranosti u domu.

     Iako je Hrvatski zavod za javno zdrav­stvo 2. srpnja 2020. ponovno donio uputu o zabrani posjeta i izlaska iz domova, 17. srpnja donio je izmjene kojima je omogućio posjete korisnicima, ali u otvorenim prostorima (vrtu, okućnici, dvorištu), da bi 30. srpnja novim izmjena­ma omogućili čak posjete korisnicima u unutarnjim prostorima domova kada iz objektivnih razloga posjet nije moguće organizirati u vanjskim prostorima (za npr. nepokretne korisnike), ali i moguć­nost korisnika da izlaze iz domova, i odu na jednodnevne ili višednevne odlaske kod obitelji, na izlete, ljetovanja i slično. Konačno sloboda?

Nove zabrane

     Očito su smanjena smrtnost i obolije­vanje većinom mlađih osoba tijekom ljeta utjecali na ovakvo popuštanje mjera, koje su bile neizdržive za mnoge korisnike. No, kraj kolovoza i sve veći broj novozaraže- nih natjerao je neke županijske stožere civilne zaštite da „zanemare" posljednje važeće upute HZJZ-a, te u dogovoru s Nacionalnim stožerom ponovno uvedu zabrane posjeta i izlaska u domove za starije. Tako je zabrana uvedena za do­move u Splitsko-dalmatinskoj županiji 27. kolovoza, u Zadarskoj 29. kolovoza, a u Šibensko-kninskoj 31. kolovoza te će u svim tim županijama trajati 14 dana, nakon čega će se odlučiti hoće li se na­staviti s takvim mjerama.

     Za provjeru smo nazvali splitski dom za starije u Vukovarskoj ulici, koji je naža­lost poznat po rekordnom broju umrlih korisnika zbog zaraze Covidom-19, te su nam potvrdili kako se pridržavaju novih uputa o zabrani posjeta i izlazaka. Osim tri dalmatinske županije, zabrane su od 7. rujna uvedene i za Sisačko-moslavačku (14 dana), Krapinsko-zagorsku (15 dana) i Požeško-slavonsku županiju (30 dana). Za Grad Zagreb trenutno ne postoje ni­kakve zabrane za domove, što su nam potvrdili i u domu za starije i nemoćne Sveta Ana. Pitanje je koliko dugo.

Inače, od 7. rujna je na snazi odluka Nacionalnog Stožera civilne zaštite o for­miranju županijskih timova koji svakod­nevno moraju obilaziti domove za starije i nemoćne osobe na svom području te na dnevnoj bazi slati izvješća pridržavaju li se ustanove socijalne skrbi svih odlu­kom propisanih epidemioloških mjera za suzbijanje epidemije, kako bi se zaštitila najranjivija skupina građana. Riječ je o mobilnim timovima, koji se sastoje od županijskog pročelnika za zdravstvo, so­cijalnog radnika, sanitarnog inspektora i službenika ravnateljstva civilne zaštite.

Glas naroda

     Ispod jedne od naših objava na SUH- ovoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba" u vezi zabrane posjeta korisnika domova i nji­hovog slobodnog kretanja, dobili smo brojne zanimljive komentare.

Tako je Biserka Doroghij napisala: „Sva­kom čovjeku preteško pada kad mora u dom, ali ovo sa zabranjenim posjetima je kao da ih stavite u logor". Sreten Šulja iz Daruvara smatra da je riječ o ludilu, da stožer trenira strogoću za dobro starih i osuđuje ih na strogi zatvor bez prava na posjet. Danica Spirk je pak rekla: „Jako ružno, obitelj ih zbrinula u dom, a sad im zabranjuju da vide roditelje, sve nas pokušavaju izolirati, odvojiti jedne od drugih, imaju opasne namjere sa svima nama."

     Marija Stipanović iz Zagreba smatra da je razlog zabrana taj kako bi stari ljudi umrli od boli i tuge sami u domu. Sanja Koren ne dvoji: „Oni rade sve kako bi ubili stariju populaciju i to nije slučajno, to se radi namjerno jer nema se više love za penzije isplaćivati. Ljudima treba sunca, D vitamina, šetnje, čistog zraka i kvalitetne hrane da ojačaju imunitet." Veronika Fiš iz Bjelovara je pak poručila da bi ova država bila najsretnija kad ne bi bilo nijednog invalida ni umirovljenika, jedino da opstanu lažne i povlaštene mirovine.

     Slične su bile poruke i s velikog zagre­bačkog prosvjeda Festival slobode, uoči kojeg je Toni Cetinski kao disk-džokej obilazio zagrebačke domove i pozivao ih da se usprotive zatvaranju i ukidanju aktivnosti. „Nije ovo tako strašna bolest da se ne možemo družiti i veseliti. Pjesma nam je sve. Pjesma je život" - poručio je. Pjesma može biti život, ali bolest koja ubija upravo stare - jest strašna.

Igor Knežević