UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ŠOKANTNO!

61 posto svih mirovina u zoni siromaštva

     Krajem kolovoza 2020. je službeno objavljena nova hrvatska linija siromaštva, koja za samca iznosi 2.710 kuna. Više od 700.000 umirovljenika je time i službeno postalo siromasima, a još kad se usporede rast mirovina i rast plaća, vidi se da su stariji od 65 godina, osobito žene, potonuli u bijedu.

     Službena statistika, dakle, smatra kako samac može preživjeti na granici siromaštva, ako ima mjesečni prihod viši od 2.710 kuna. Možda i može, no to je san većine umi­rovljenika doseći barem toliku mirovinu, iako su nerijetko odradili i po 40 godina staža. Kad bismo podijelili takvu mirovinu s aktualnom vrijednošću mirovine (AVM), koji sada iznosi 69,42 kune, linija siromaštva je istovjetna visini najniže mirovine za 39 godina radnog staža. Dovoljno? Nikako. Kako je moguće da radnik nakon skoro 40 godina rada može zaraditi samo mirovinu s granice siromaštva?!

     Još je gore ako je riječ o paru umirovljenika, jer za njih državna statistika smatra da mogu preživjeti sa samo 2.845 kuna. A ako uzmemo cenzus za nacionalnu naknadu, granica siromaštva je 800 kuna po osobi. Skandalozno! Hajde uskladite svoje metodologije i računice i zaštitite najugroženije.