UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

RAD UMIROVLJENIKA

Do kada nepravde?

 

     Krajem 2016. godine u Hrvatskoj je radilo oko 2.600 umi­rovljenika, a krajem 2017. njih oko 3.500. Brojka se kra­jem 2018. godine popela na 4.600, a ondaje uslijedila nova mirovinska reforma prema kojoj su od 1. siječnja 2019. godine, uz starosne i prijevremeni umirovljenici dobili mo­gućnost rada do polovice radnog vremena. Tadašnji ministar Pavić predvidio je kako će nove mjere u samo godinu dana dovesti do brojke od oko 20.000 zaposlenih umirovljenika.

     Do skoka broja zaposlenih umirovljenika je došlo, ali ne kolikoje Pavić predvidio. Takoje krajem siječnja 2020. bilo zaposleno njih 12.037, a u veljači je taj broj narastao na re­kordnih 12.524, da bi pojavom korone taj broj osjetno opao. Sljedeći mjesec, u ožujku ih je bilo zaposleno 11.904, dakle 600 umirovljenika je ostalo bez posla. Sindikat umirovljenika je zato u travnju zatražio od Ministarstva rada da omogući i zaposlenim umirovljenicima pravo na potporu u vrijeme ko-

rone, kako bi se očuvala njihova radna mjesta, no to se nije dogodilo.

     Unatoč tomu, u travnjuje broj zaposlenih umirovljenika ipak se malo oporavio i dosegao 12.010, da bi u svibnju taj broj narastao na 12.344 i približio se brojci od prije pande- mije. Udjel zaposlenih umirovljenika u cijeloj populaciji umi­rovljenika je malo veći od jedan posto. Taj bi broj bio i veći kada bi se pravo na rad omogućilo i korisnicima obiteljskih mirovina, kao najsiromašnijoj skupini umirovljenika. Neprav­da je napravljena i korisnicima najnižih mirovina, kojima se u slučaju zaposlenja usteže zakonski utvrđena najniža mirovina te se priznaje samo mirovina određena prema stažu i plaći. Umirovljeničke udruge te Pučka pravobraniteljica već dvije godine traže da se to izmijeni, ali ne nailaze na razumijevanje.

S druge strane, umirovljeni vojnici i policajci imaju dodat­no proširena prava na rad, jer mogu birati hoće li raditi na pola radnog vremena uz isplatu cijele mirovine ili pak na cijelo rad­no vrijeme uz isplatu pola mirovine. Što reći, nego da je riječ o dvostrukim standardima i nepravdi prema primateljima obi­teljske i najniže mirovine. Do kada?