UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAD STATISTIKE LAŽU

Hrvati rade sve dulje, a imaju manje staža

     Jesu li starije generacije ulazile u mi­rovinski sustav s premalo godina rad­nog staža, kako kaže čelnik Udruge Lipa Davor Huić, čovjek transparentnih neoliberalnih svjetonazora i branitelj ka­pitalizma. Huić se pritom služi netočnim podacima te kaže kako prosječni radni vijek umirovljenika iznosi samo 30 godina i sedam mjeseci, što, naglašava, „Hrvatsku stavlja daleko od najboljih praksi EU-a".

E, pa, Huiću i svi vi brojni kritičari hr­vatskih umirovljenika, niste u pravu! Ne­točno je da su Hrvati lijeni i da premladi odlaze u mirovinu, već je točno da bi oni rado radili i dulje, kad ih njihovi poslodav­ci često prinudno ne bi slali u mirovinu.

Statistički inženjering bivšeg ministra

      Netočno je i to da je prosječni radni vijek umirovljenika samo 30 godina i se­dam mjeseci, već je to posljedica stati­stičkog inženjeringa bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića koji je člankom 58. Zakona o mirovinskom osiguranju propisao da se od 2014. „ko­risniku prava na mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti prevodi to pravo, u istoj svoti, prvog dana u mjesecu nakon mjeseca u kojem je ko­risnik navršio" dob za starosno umirov­ljenje, za sada još uvijek različito za žene i muškarce.

     Što to znači i zašto je to Mrsić propi­sao? To znači da invalidski umirovljenik, koji inače prosječno ima 22 godine rad­nog staža i samo 61 godinu i 5 mjeseci starosti odjednom iz statističke rubrike invalidskih mirovina prelazi u starosne. Posljedica takvog propisa je da je do 30. lipnja 2020. čak 84.108 invalidskih umi­rovljenika prebačeno u statističku koša­ricu starosnih umirovljenika. Time je pri­vidno u zadnjih šest godina zaustavljen rast radnog staža umirovljenika na vječnih 30 godina. Dobili smo statistički stoj u mjestu, jer se ostvareni dulji rad i porast radnog staža pri odlasku u mirovinu fik­tivno umanjuje.

Manipulacija invalidskim mirovinama

     A zašto je to učinjeno? Naime, u mandatu Kukuriku koalicije Hrvatska je upozorena od strane Europske komisije kako ima preveliki udjel invalidskih umi­rovljenika u ukupnoj umirovljeničkoj po­pulaciji, pa su se u ministarstvu dosjetili kako prevariti Europu, te ujedno ići na ruku hrvatskim neoliberalima. Umjesto da izvrše opsežnu reviziju svih invalidskih mirovina i pročiste sustav, oni su samo propisali da se svi invalidski umirovljenici kad navrše dob za umirovljenje, preba­cuju u starosne umirovljenike.

     I eto kako je to u stvarnosti kad ma- kneš tu skupinu invalida s niskim miro­vinama, malo godina radnog staža i mla­đe dobi. Dobiješ da je „čistih" starosnih umirovljenika točno 701.145 osoba, te da im je prosječni radni staž 32 godine i 10 mjeseci. Što je čak dvije godine i tri mjeseca više nego što to tvrde Huić i slični. Tako da Hrvatska ne zaostaje za europ­skim prosjekom od 35 godina prosječnog staža umirovljenika 4,5 godine, već samo 2,2 godine!

Statistički pokazatelji HZMO-a, kad se pogledaju samo novoumirovljeni u određenoj godini, ukazuju da je doista došlo do nakaradne matematike, jer je

     2014. prosječni starosni umirovljenik koji je te godine otišao u mirovinu imao 34 godine i šest mjeseci radnog staža, dok je prosječni staž starosnih umirovljenika umirovljenih 2020. godine samo 33 go­dine i sedam mjeseci, upravo zato što su u njega uključeni i oni koji su prevedeni iz invalidske u starosnu mirovinu. Tako is­pada da hrvatski umirovljenici rade sve manje!      Zaključak: hrvatski umirovljenici nisu lijeni i pohlepni, ne pokušavaju ukra­sti nezarađene mirovine, već ih političke kuhinje prikazuju kako im puhne, radi lijepog lica prema Europi.

Podcijenjene obiteljske mirovine

     No, u HZMO-u nam nisu mogli po­moći riješiti enigmu o stvarnom rad­nom stažu obiteljskih umirovljenika, jer se takve statistike ne vode. Naime, mi tvrdimo da je potrebno na drugačiji način izračunavati stvarnu vrijednost obiteljske mirovine, i to temeljenu na zajedničkom radnom stažu, umjesto što je evidentira samo prema stažu onoga koji je preminuo. Obiteljskih umirovlje­nika ima oko 218.956 i 93 posto su žene, a prosječna mirovina je 2.063 kune.

     Prosječni radni staž obiteljskog umi­rovljenika je 28 godina i četiri mjeseca, pa s time podijelimo prosječnu mirovinu, dobijemo vrijednost godine staža obi­teljskog umirovljenika od 72,9 kuna. No, kad bismo to dijelili sa stvarnim ostva­renim radnim stažem preživjelog i pre­minulog partnera, vrijednost obiteljske mirovine bila bi stravično podcijenjena. Ako je supruga odradila 30 godina staža, ali joj je ipak isplativije uzeti 70 posto mirovine preminulog partnera koji je odradio 40 godina radnog staža, onda je to zbirno 70 godina radnog staža! Kad podijelimo prosječnu obiteljsku mirovi­nu za toliko godina, jedna godina sta­ža vrijedi samo 29,5 kuna. Jad i bijeda! Sramota!

     Statističari evidentiraju obilježje dobi preživjelog partnera, a staž preminuloga, što je apsolutno neprihvatljivo. I u tome se krije i glavni matematički argument za uvođenje novog modela obiteljske mirovine po kojem bi se moglo, povrh vlastite mirovine, nasljeđivati i dio mi­rovine preminulog partnera.

     U statistikama ima pravde i neprav­de, a najviše politike. Zato trebamo biti vrlo obzirni kad cijelu jednu generaciju umirovljenika proglašavamo ljenčinama i lopovima. Oni to nisu.

Jasna A. Petrović