UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IZOLACIJA KAO BUMERANG

Od korone do nasilja nad starijima

     Tijekom karantene zbog koronavirusa drastično je poraslo nasilje prema starijim ljudima. Prema podacima iz Velike Britanije zabilježeno je čak 37% više prijava starijih osoba zbog nasilja tijekom tri mjeseca epidemije (metro.co.uk). No, stariji ljudi koji su imali problema s obiteljskim nasiljem uo­bičajeno rijetko dolaze do podrške, a prijavljuju nasilje bitno manje nego druge rizične skupine.

     U Hrvatskoj nema evidencije o nasilju nad starijima, jer je to posve nova „priznata" kategorija obiteljskog nasilja. Najčešći očekivani razlozi za nasilje su rastuća ovisnost mladih o sta­rijima zbog nezaposlenosti ili nužde zajedničkog stanovanja iz socio-ekonomskih razloga. No, počinitelji su ponekada i partneri stoga što su karantena i izolacija kod mnogih povećali stres, a smanjeni kontakt s rodbinom i prijateljima je neke gurnuo u depresiju koja je značajan faktor kod počinitelja nasilja prema starijima.

     Epidemija je kod svih povećala osjećaj nemoći, da se ne mogu nositi sa životnim problemima, jer su ostali bez uobiča­jenih načina kako da se nose s problemima, poput druženja, rekreacije itd. I umirovljeničke udruge i njihove aktivnosti su zamrle. Oslabile su društvene veze, a tijekom pandemije, imali su ih još manje, što vodi do frustracije i osjećaja nemoći. Nasilje od strane ukućana je nerijetki način odgovora na stres.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je tijekom pandemije uveo telefonsku liniju Psihološkog savjetovališta, i dnevno se prijavljivalo dosta starijih osoba, koje bi najčešće tražile sugovornika zbog vlastite osamljenosti. No, oni koji su doži­vjeli nasilje, najčešće su se sramili o tome progovoriti, već se njihovo iskustvo „čupalo" riječ po riječ. Ako bi i progovorili, odbijali su prijedlog o prijavi nasilja policiji. U njihovoj dobi to bi se smatralo nedopustivim i sramotnim. Nasilje je, k tome, češće u siromašnijim obiteljima, što nije ništa novo, jer to potvrđuju brojna znanstvena istraživanja diljem svijeta.

     Hrvatska će valjda progovoriti glasno protiv nasilja nad starijim osobama, a svakako i otvoriti ženska skloništa za starije, jer u postojećima za njih naprosto nema mjesta.