UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NEJEDNAKOSTI PO SPOLU

 

     Prema posljednjim dostupnim poda­cima Državnog zavoda za statistiku, u Republici Hrvatskoj u travnju 2020. godine bilo je zaposleno 1.527.694 oso­ba, a od tog broja 714.940 su činile žene, što je 46,8 posto. Niža zaposlenost žena i rad na slabije plaćenim poslovima nisu karakteristični samo za Hrvatsku, već je to pravilo i u ostatku svijeta, bez obzira na razvijenost država. No, što je sa ženama koje su u mirovini, ali zbog niskih primanja moraju raditi kako bi preživjele mjesec?

     U Hrvatskoj svima koji su otišli u sta­rosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu omogućen je rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje mirovine. Aktualni podaci kažu kako je zaposleno 11.904 oso­ba u mirovini, no broj umirovljenica koje rade u velikom je raskoraku s muškarcima. Naime, radi ih tek4.563, što iznosi tek 38,3 posto svih zaposlenih osoba u mirovini. Iz statističkih podataka dalo bi se lako za­ključiti kako žene u mirovini rade manje od muškaraca, no istina je posve drukčija.

     Nisu žene manje radišne od muškara­ca u starosti, ili imaju više mirovine pa ne moraju raditi. Upravo suprotno. Nažalost, na tisuće hrvatskih umirovljenica rade na crno, i to dobrim dijelom u inozemstvu, u Austriji, Njemačkoj i Italiji, gdje masiv­no rade u sektoru njege starijih osoba. U Hrvatskoj pak rade neprijavljene poslove poput čišćenja po kućama, pranja stubišta, kuhanja, peglanja, čuvanja djece i starijih osoba...

     Većina umirovljenica koje rade neprijav­ljeno su primateljice obiteljske mirovine, a na rad na crno ih je natjeralo nerazumije­vanje vlasti, jer pravo na rad do polovice radnog vremena nije omogućeno korisni­cima obiteljske mirovine, što je nepravda na koju Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama ukazuje i šalje inicijative da se i toj skupini umirovljenika/ca omogući pravo na rad.

     U prilog tezi da su žene najpogođenije tom diskriminatornom odlukom govori i podatak da su 93 posto svih korisnika/ca obiteljske mirovine u Hrvatskoj žene. One imaju pravo na 70 posto iznosa mirovine preminulog supruga što na kraju ispadaju mizerne mirovine. Naime, oko 219 tisuća korisnika/ca obiteljske mirovine u Hrvat­skoj prima u prosjeku svega 2.063 kune mirovine, što je gotovo 500 kuna manje od prosječne mirovine u Hrvatskoj, i go­tovo 700 kuna manje od prosječne staro­sne mirovine. Podsjetimo, hrvatska linija siromaštva je 2.485 kuna, što je iznos koji obiteljski/e umirovljenici/e mogu samo s čežnjom sanjati.

     Mirovinskom reformom koja je stupi­la na snagu 1. siječnja 2019. godine svim umirovljenicima/ama koji rade omogućeno je i da steknu dodatne godine staža, čime zapravo imaju pravo na novi izračun veće mirovine. Primatelji/ce obiteljske mirovi­ne tako su zakinuti/e i za to pravo, te su ostavljeni/e da tavore u bijedi.