UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NEJEDNAKOSTI PO SPOLU

 

     Prema posljednjim dostupnim poda­cima Državnog zavoda za statistiku, u Republici Hrvatskoj u travnju 2020. godine bilo je zaposleno 1.527.694 oso­ba, a od tog broja 714.940 su činile žene, što je 46,8 posto. Niža zaposlenost žena i rad na slabije plaćenim poslovima nisu karakteristični samo za Hrvatsku, već je to pravilo i u ostatku svijeta, bez obzira na razvijenost država. No, što je sa ženama koje su u mirovini, ali zbog niskih primanja moraju raditi kako bi preživjele mjesec?

     U Hrvatskoj svima koji su otišli u sta­rosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu omogućen je rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje mirovine. Aktualni podaci kažu kako je zaposleno 11.904 oso­ba u mirovini, no broj umirovljenica koje rade u velikom je raskoraku s muškarcima. Naime, radi ih tek4.563, što iznosi tek 38,3 posto svih zaposlenih osoba u mirovini. Iz statističkih podataka dalo bi se lako za­ključiti kako žene u mirovini rade manje od muškaraca, no istina je posve drukčija.

     Nisu žene manje radišne od muškara­ca u starosti, ili imaju više mirovine pa ne moraju raditi. Upravo suprotno. Nažalost, na tisuće hrvatskih umirovljenica rade na crno, i to dobrim dijelom u inozemstvu, u Austriji, Njemačkoj i Italiji, gdje masiv­no rade u sektoru njege starijih osoba. U Hrvatskoj pak rade neprijavljene poslove poput čišćenja po kućama, pranja stubišta, kuhanja, peglanja, čuvanja djece i starijih osoba...

     Većina umirovljenica koje rade neprijav­ljeno su primateljice obiteljske mirovine, a na rad na crno ih je natjeralo nerazumije­vanje vlasti, jer pravo na rad do polovice radnog vremena nije omogućeno korisni­cima obiteljske mirovine, što je nepravda na koju Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama ukazuje i šalje inicijative da se i toj skupini umirovljenika/ca omogući pravo na rad.

     U prilog tezi da su žene najpogođenije tom diskriminatornom odlukom govori i podatak da su 93 posto svih korisnika/ca obiteljske mirovine u Hrvatskoj žene. One imaju pravo na 70 posto iznosa mirovine preminulog supruga što na kraju ispadaju mizerne mirovine. Naime, oko 219 tisuća korisnika/ca obiteljske mirovine u Hrvat­skoj prima u prosjeku svega 2.063 kune mirovine, što je gotovo 500 kuna manje od prosječne mirovine u Hrvatskoj, i go­tovo 700 kuna manje od prosječne staro­sne mirovine. Podsjetimo, hrvatska linija siromaštva je 2.485 kuna, što je iznos koji obiteljski/e umirovljenici/e mogu samo s čežnjom sanjati.

     Mirovinskom reformom koja je stupi­la na snagu 1. siječnja 2019. godine svim umirovljenicima/ama koji rade omogućeno je i da steknu dodatne godine staža, čime zapravo imaju pravo na novi izračun veće mirovine. Primatelji/ce obiteljske mirovi­ne tako su zakinuti/e i za to pravo, te su ostavljeni/e da tavore u bijedi.