UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA ODGOVORILO

Baš nas briga za lešinarenje staraca

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske po deveti put je u siječnju 2020. godi­ne uputio Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjene Zakona o obve­znim odnosima (ZOO) u vezi instituta dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja. Ovoga puta detaljno obrazložene pri­jedloge za ukidanje dosmrtnog uzdr­žavanja te donormiranje doživotnog uzdržavanja supotpisala je i Matica umirovljenika Hrvatske. Do sada su podršku ukidanju dosmrtnog uzdrža­vanja dali i Ministarstvo za demografi­ju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Pučka pravobraniteljica.

     Međutim, Ministarstvo se apsolutno protivi ikakvim izmjenama, ostavljajući time prostor daljnjem bujanju lešinar- ske industrije van svake kontrole. Sve masovnije prijevare starijih osoba, koje nerijetko završe sa zanemarivanjem ili čak psihičkim i fizičkim nasiljem, očito ih ne zanimaju, jer normalno je da ugo­vore o uzdržavanju potpisuju neupu­ćene starice i starci bez razumijevanja razlike.

Prijevara će ionako biti

     Upravo zato što se dosmrtnim ugo­vorom imovina uzdržavane osobe od­mah prenosi na uzdržavatelja, prvi i po­četni zahtjev SUH-a i MUH-a je ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja. Od­govor Ministarstva pravosuđa je kako se „brisanjem odredaba ZOO-a kojima je uređen taj ugovor ne bi onemogući­lo sklapanje ugovora o dosmrtnom uz­državanju, jer bi se takvi ugovori mogli sklapati na temelju općih odredbi ob­veznog prava, s time da za njihovu va­ljanost ne bi bila propisana navedena stroga forma". Dakle, apsurda li, tu nije bitno da li treba smanjiti rizik prijevara oduzimanja imovine u trenutku potpi­sivanja takvog ugovora, već je bitno da bi se prijevare i onako događale i bez takvog instituta uzdržavanja! Poznato je da starije osobe uopće ne razlikuju dosmrtno od doživotnog uzdržavanja, pa je to argument više za ukidanje do­smrtnog koje dovodi uzdržavane oso­be u zabludu.

     SUH i MUH su predložili, među ostalim, da se obavezno uvede registar ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju pri upravnom odjelu ili centru za socijalnu skrb grada ili op­ćine na čijem području živi primatelj uzdržavanja, kako bi se moglo pratiti proširenost takvog lešinarskog biznisa, no Ministarstvo pravosuđa i to odbija. „Smatramo da je upitna praktična svrha vođenja takvog registra, jer ugovor o doživotnom uzdržavanju je jedan od imenovanih, naplatnih, dvostrano- obvezujućih ugovora", naglašavaju, a posebno se protive mogućem uvidu u takve registre. Kako bi se onda moglo stati na kraj profesionalnim predatori­ma koji potpisuju na desetke, pa i sto­tine ugovora o uzdržavanju, jer tako najlakše dolaze do nekretnina.

Ministarstvo bez srca

     Na prijedlog umirovljeničkih udruga da se ograniči broj sklopljenih ugovora na doživotno uzdržavanje na najviše dva, Ministarstvo odgova­ra kako bi „zakonsko ograničavanje broja ugovora o doživotnom uzdrža­vanju koje jedna osoba kao davatelj uzdržavanja može sklopiti bilo u su­protnosti s načelom slobode uređiva­nja obveznih odnosa". U ime slobode davatelja uzdržavanja i slobodnog biznisa, Ministarstvo odbija ograničiti broj ugovora. Može ih biti i stotinjak, kao u navodnom slučaju jednog odv­jetničkog ureda, ili desetak kod profe­sionalnih uzdržavatelja ili obiteljskih domova za starije i nemoćne. I Pučka pravobraniteljica svake godine u pre­porukama svog godišnjeg Izvješća o radu uporno traži od        Javnobilježničke komore da uvede registar ugovora. I nikom ništa.

Pomoćnica ministra Mirela Fučkar je potpisala cijelo očitovanje, naglasivši kako ne smatra „prihvatlji­vim propisivanje ništetnosti ugovo­ra samo zbog činjenice da je ugovor sklopljen s osobom određenog za­nimanja", i to zato što su SUH i MUH pozdravili što je u Zakonu o socijal­noj skrbi, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2017., propisana ništetnost ugovora o otuđenju ili opterećenju nekretnine korisnika koji bi s korisni­kom kojem pruža socijalnu uslugu sklopila pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi ili takav ugovor koji bi sklopili bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te srod­nik u ravnoj ili pobočnoj liniji do dru­gog stupnja srodstva". Da je do ove stručnjakinje, i to bi se ukinulo jer „ne smatramo prihvatljivim propisivanje ništetnosti ugovora samo zbog činje­nice da je ugovor sklopljen s osobom određenog zanimanja"!?

Cinizam bez presedana

     Zatraženo je još puno toga, no svakako je značajan prijedlog da se tužbe za raskid ugovora rješavaju po hitnom postupku, i to da parnica poč­ne u roku od 15 dana, a presuda do­nese najkasnije kroz šest mjeseci. Mi­nistarska pravosudna ekipa je i protiv toga, jer ironiziraju kako onda proizla­zi da bi razlog za propisivanje hitno­sti u ovoj vrsti postupka bila životna dob primatelja uzdržavanja - u tom bi slučaju za sve parnične postupke trebalo propisati s koliko godina dob parničnih stranaka zahtijeva hitnost u postupanju, što smatramo da nije opravdano". Ali im je opravdano da gotovo ni jedan postupak za raskid ugovora završi prije smrti tužitelja.

     Teško je shvatiti žilavost Ministar­stva pravosuđa kojom uporno brane institut dosmrtnog uzdržavanja koje su uveli 2006. godine bez ikakve po­trebe, kao i podnormiranost instituta doživotnog uzdržavanja, kojom su širom otvorena vrata besprimjernoj pljački nekretnina starijih osoba. To je isto kao da brane zelenaške kredite, čak i kad je jasno da je riječ o pljački. Doista je vrijeme da se to pitanje ko­načno riješi.

Jasna A. Petrović