UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA ODGOVORILO

Baš nas briga za lešinarenje staraca

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske po deveti put je u siječnju 2020. godi­ne uputio Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjene Zakona o obve­znim odnosima (ZOO) u vezi instituta dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja. Ovoga puta detaljno obrazložene pri­jedloge za ukidanje dosmrtnog uzdr­žavanja te donormiranje doživotnog uzdržavanja supotpisala je i Matica umirovljenika Hrvatske. Do sada su podršku ukidanju dosmrtnog uzdrža­vanja dali i Ministarstvo za demografi­ju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Pučka pravobraniteljica.

     Međutim, Ministarstvo se apsolutno protivi ikakvim izmjenama, ostavljajući time prostor daljnjem bujanju lešinar- ske industrije van svake kontrole. Sve masovnije prijevare starijih osoba, koje nerijetko završe sa zanemarivanjem ili čak psihičkim i fizičkim nasiljem, očito ih ne zanimaju, jer normalno je da ugo­vore o uzdržavanju potpisuju neupu­ćene starice i starci bez razumijevanja razlike.

Prijevara će ionako biti

     Upravo zato što se dosmrtnim ugo­vorom imovina uzdržavane osobe od­mah prenosi na uzdržavatelja, prvi i po­četni zahtjev SUH-a i MUH-a je ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja. Od­govor Ministarstva pravosuđa je kako se „brisanjem odredaba ZOO-a kojima je uređen taj ugovor ne bi onemogući­lo sklapanje ugovora o dosmrtnom uz­državanju, jer bi se takvi ugovori mogli sklapati na temelju općih odredbi ob­veznog prava, s time da za njihovu va­ljanost ne bi bila propisana navedena stroga forma". Dakle, apsurda li, tu nije bitno da li treba smanjiti rizik prijevara oduzimanja imovine u trenutku potpi­sivanja takvog ugovora, već je bitno da bi se prijevare i onako događale i bez takvog instituta uzdržavanja! Poznato je da starije osobe uopće ne razlikuju dosmrtno od doživotnog uzdržavanja, pa je to argument više za ukidanje do­smrtnog koje dovodi uzdržavane oso­be u zabludu.

     SUH i MUH su predložili, među ostalim, da se obavezno uvede registar ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju pri upravnom odjelu ili centru za socijalnu skrb grada ili op­ćine na čijem području živi primatelj uzdržavanja, kako bi se moglo pratiti proširenost takvog lešinarskog biznisa, no Ministarstvo pravosuđa i to odbija. „Smatramo da je upitna praktična svrha vođenja takvog registra, jer ugovor o doživotnom uzdržavanju je jedan od imenovanih, naplatnih, dvostrano- obvezujućih ugovora", naglašavaju, a posebno se protive mogućem uvidu u takve registre. Kako bi se onda moglo stati na kraj profesionalnim predatori­ma koji potpisuju na desetke, pa i sto­tine ugovora o uzdržavanju, jer tako najlakše dolaze do nekretnina.

Ministarstvo bez srca

     Na prijedlog umirovljeničkih udruga da se ograniči broj sklopljenih ugovora na doživotno uzdržavanje na najviše dva, Ministarstvo odgova­ra kako bi „zakonsko ograničavanje broja ugovora o doživotnom uzdrža­vanju koje jedna osoba kao davatelj uzdržavanja može sklopiti bilo u su­protnosti s načelom slobode uređiva­nja obveznih odnosa". U ime slobode davatelja uzdržavanja i slobodnog biznisa, Ministarstvo odbija ograničiti broj ugovora. Može ih biti i stotinjak, kao u navodnom slučaju jednog odv­jetničkog ureda, ili desetak kod profe­sionalnih uzdržavatelja ili obiteljskih domova za starije i nemoćne. I Pučka pravobraniteljica svake godine u pre­porukama svog godišnjeg Izvješća o radu uporno traži od        Javnobilježničke komore da uvede registar ugovora. I nikom ništa.

Pomoćnica ministra Mirela Fučkar je potpisala cijelo očitovanje, naglasivši kako ne smatra „prihvatlji­vim propisivanje ništetnosti ugovo­ra samo zbog činjenice da je ugovor sklopljen s osobom određenog za­nimanja", i to zato što su SUH i MUH pozdravili što je u Zakonu o socijal­noj skrbi, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2017., propisana ništetnost ugovora o otuđenju ili opterećenju nekretnine korisnika koji bi s korisni­kom kojem pruža socijalnu uslugu sklopila pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi ili takav ugovor koji bi sklopili bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te srod­nik u ravnoj ili pobočnoj liniji do dru­gog stupnja srodstva". Da je do ove stručnjakinje, i to bi se ukinulo jer „ne smatramo prihvatljivim propisivanje ništetnosti ugovora samo zbog činje­nice da je ugovor sklopljen s osobom određenog zanimanja"!?

Cinizam bez presedana

     Zatraženo je još puno toga, no svakako je značajan prijedlog da se tužbe za raskid ugovora rješavaju po hitnom postupku, i to da parnica poč­ne u roku od 15 dana, a presuda do­nese najkasnije kroz šest mjeseci. Mi­nistarska pravosudna ekipa je i protiv toga, jer ironiziraju kako onda proizla­zi da bi razlog za propisivanje hitno­sti u ovoj vrsti postupka bila životna dob primatelja uzdržavanja - u tom bi slučaju za sve parnične postupke trebalo propisati s koliko godina dob parničnih stranaka zahtijeva hitnost u postupanju, što smatramo da nije opravdano". Ali im je opravdano da gotovo ni jedan postupak za raskid ugovora završi prije smrti tužitelja.

     Teško je shvatiti žilavost Ministar­stva pravosuđa kojom uporno brane institut dosmrtnog uzdržavanja koje su uveli 2006. godine bez ikakve po­trebe, kao i podnormiranost instituta doživotnog uzdržavanja, kojom su širom otvorena vrata besprimjernoj pljački nekretnina starijih osoba. To je isto kao da brane zelenaške kredite, čak i kad je jasno da je riječ o pljački. Doista je vrijeme da se to pitanje ko­načno riješi.

Jasna A. Petrović