UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 NA MARGINAMA MEĐUGENERACIJSKOG RATA:

 Jesu li umirovljenici krivi što su mladi nezaposleni?

Piše: Jasna A. Petrović

Nitko dobronamjeran nije vjerovao: što je navelo ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića da 26. ožujka sjedne za stol s ravnateljicom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Ankicom Paun Jarallah, sazove press-konferenciju i robotskim glasom izvijesti pučanstvo kako se zbog smanjivanja sredstava u državnom proračunu do daljnjega obustavljaju mjere aktivne politike zapošljavanja - a kada će biti nastavljene - ovisi o sredstvima koje će Hrvatska od Europske komisije dobiti kroz Garanciju za mlade.

„Rebalansom državnog proračuna ovogodišnja su sredstva za provedbu aktivne politike zapošljavanja smanjena s 511 milijuna na 334 milijuna kuna,pa su zbog toga sve mjere stavljene na čekanje.“, zaključio je Mrsić. Sućutna ravnateljica Hz-a očito se više nije mogla braniti od desetak tisuća upita već obrađenih mladih koji ne mogu koristiti neku od mjera koje su se provodile zadnje dvije godine, a najpoznatija je zapošljavanje bez zasnivanja radnog odnosa na godinu dana, odnosno pripravništvo za 1600 kuna mjesečno.

Robotska priča bez pokrića

Jednako robotski je na pitanje novinara kada bi EU-novac trebao stići u Hrvatsku Mrsić kazao da ne zna, ali svakako ne prije lipnja. Eksplozija u javnosti nije izostala, pa je i sam premijer već sljedećega dana objasnio kako ništa nije ukinuto, već privremeno obustavljeno, uz napomenu kako se „objavljuju netočne stvari, a ja ih ovdje korigiram“ (aluzija da su novinari krivi?). Mrsić ipak ostaje kod svoje priče: „Točno da se mjere ne ukidaju trajno, ali vjerojatno ništa prije jeseni.“ K tome naglašava kako su njemu prioritet sredstva za mirovine i naknade za nezaposlene.

E, na to zadnje odmah su se upecali ugledni znanstvenici i poneki novinar te započeli poticati na međugeneracijski rat. Brojeva od kojih boli glava imamo dovoljno: 380.000 nezaposlenih, od čega su brojni mladi. Stopa nezaposlenosti mladih do 25 godina u Hrvatskoj iznosi 52,4 posto i u Europi su od nas gore Grčka i Španjolska. Samo u posljednje tri godine iselilo je između 60 i 70 tisuća mladih…

Vlada kupuje umirovljenike?

Možda je najšokantnije „stručno“ očitovanje dr. sc. Gojka Bežovana u Jutarnjem listu od 31. ožujka, koji je optužio Mrsića ne zato što je mladima oteo mjere aktivne politike zapošljavanja, već zato što vodi, kako kaže, klijentelističku politiku kupovanja glasova birača i to osobito podmićivanjem umirovljeničke populacije, kojoj daje preširoka prava. Citirajmo uglednog znanstvenika i njegove diskriminatorne i opasne „šarene laže“: „Valja istaknuti da su europske zemlje u krizi zaustavile rast mirovina, prioriteti su socijalni paketi ulaganja u mlade i u obitelji. U Hrvatskoj mirovine bi se trebale povećavati po načelu uzajamnosti i solidarnosti. Premda je u proteklih pet godina BDP pao za 13 posto, raste nezaposlenost i smanjuju se plaće, ova je Vlada nastavila s politikom povećavanja mirovina. Vlada krši zakon i time kupuje glasove umirovljenika, a mlađim naraštajima, jasno onim najsposobnijima, savjetuje da zaposlenje potraže seljenjem iz domovine. To je hrvatska inačica jamstva za mlade i nju Vlada treba poslati Europskoj komisiji na provjeru.“

Nije, međutim, točno da Hrvatska potiče rast mirovina, jer relativna visina mirovina mjerena udjelom prosječne mirovine od 2.266 kuna u prosječnoj neto plaći (5.634 kn) i dalje jedva doseže 40 posto, čime su hrvatske mirovine najniže i u okruženju, a nalaze se i na 4 mjestu od dna EU liste. Hrvatske mirovine nisu rasle, a niti se ne predviđa njihov rast, unatoč tvrdnjama znanstvenika. Ove godine čak nije bilo niti usklađivanja mirovina.

Farsom do sukoba

No, gospodin Bežovan je negdje iščupao podatak kako je predviđeno 290 milijuna kuna porasta mirovina za 2014. godinu, što on smatra sramotnim i zahtijeva da se to treba preusmjeriti u aktivne mjere zapošljavanja. Dodajući kako će samo novo zapošljavanje jamčiti kakvu-takvu održivost mirovinskog sustava i prosperitet zemlje. Na kraju svoje bombastične tvrdnje kojom poziva na međugeneracijski rat, samouvjereno dodaje kako vjeruje da umirovljeničke udruge i stranke ne mogu dovesti u pitanje njegovu argumentaciju.

Humor grub, drastičan i jeftin - tako bi se moglo najblažim riječima označiti Bežanov prijedlog. Rast mirovinske potrošnje u ovogodišnjem je proračunu predviđen jer je umirovljenika sve više stoga što postoji cijeli niz faktora zašto to tako mora biti: stanovništvo stari, gospodarstvo propada, firme idu u likvidaciju i stečajeve, radnike se prinudno šalje u mirovinu, a mnogi se odlučuju na prijevremenu samo zato što im s druge strane preostaje burza. Tko bi zaposlio radnika 60+, kad neće mlade s doktoratima i znanjem triju stranih jezika?

Krivci ili suparnici?

I hajdemo još odgovoriti jesu li doista stari krivci za sve višu stopu nezaposlenosti mladih? Pogled u europske statistike nepobitno potvrđuje kako su stope aktivnosti radnika mlađih od 30 godina i starijih od 50 u europskim zemljama prosječno bitno više od onih u Hrvatskoj. Samo Grčka, Italija i za sitno Makarska imaju niže stope zaposlenosti mladih u dobi od 20 do 24 godine od Hrvatske (dok Nizozemska, Švicarska, Austrija i Island imaju više od 70 posto!). No, zanimljivo je da u zemljama gdje je stopa zaposlenosti mladih niska, niska je i stopa zaposlenosti starijih radnika (55-64 godine). I vrlo često obrnuto. Nisu, dakle, stari teret, niti kradu radna mjesta mladima.

Zbog nezaposlenosti, ali i zbog toga što umirovljenici svojim jadnim mirovinama uzdržavaju svoju nezaposlenu djecu i unuke, jedna trećina našeg stanovništva je u riziku siromaštva i socijalne isključenosti, rastu društvene nejednakosti. Bežovan je u pravu kad kaže da su smanjenje troškova za socijalnu skrb i sve restriktivniji kriteriji ostvarivanja socijalnih prava prijeteće činjenice. No, kad kaže kako će broj gladne i pothranjene djece i dalje rasti, zaboravlja dopuniti da su stariji, osobito starije žene i samačka domaćinstva, najugroženija kategorija podložna siromaštvu i bijedi.

Da, drugi stup treba biti dobrovoljan

Najposlije, jedino s čime se "ova udruga umirovljenika" može složiti sa znanstvenikom koji nepromišljeno piše scenarij međugeneracijskog sukoba, potreba je hitnog vraćanja mirovinskog doprinosa na 20 posto, te povrat sredstava akumuliranih u drugom obvezatnom stupu - u međugeneracijski javni stup. Time bi Hrvatska i dalje ostala među zemljama s nižim stopama mirovinskog doprinosa te ispodprosječnim udjelom mirovinske potrošnje u bruto društvenom proizvodu, ali bis e posezanje u nacionalni budžet za krpanje mirovina smanjilo. Naime, za starosne mirovine onih koji su ih zaradili radom i uplaćenim doprinosima, bez izdvajanja pet posto u drugi stup, Hrvatska bi imala posve dovoljno u svojem mirovinskom proračunu, pa teza gospodina Bežovana kako se mirovine znatnim dijelom financiraju iz proračuna, također ne drži vodu.