UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KONAČNO SKROMNA MJERA PROTIV SIROMAŠTVA

Nacionalna naknada

     I to smo dočekali. Zadnji dan prije raspu- štanja pred parlamentarne izbore, 18. svibnja 2020. Hrvatski sabor je sa 115 glasova za i jednim protiv usvojio Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe, koji će usrećiti oko 20 tisuća siromašnih hrvatskih građana starijih od 65 godina, koji će popuniti svoj siromašni budžet za 800 kuna mjesečno. SUH je aktivno su­djelovao u radnoj skupini i uspio uvelike utjecati na oblikovanje zakona.

     Podsjetimo, upravo je na prijedlog SUH-a ministarstvo za soci­jalnu politiku uvelo u Strate­giju socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. nacionalnu „mirovinu" za starije osobe koje ne ostvaruju mirovinu na temelju prethodnog rada i plaćenih doprinosa. Poslije je na inzistiranje umirovljeničkih udruga prvotni naziv promi­jenjen u nacionalnu naknadu za starije osobe iz razloga što nije riječ ni o kakvoj mirovini, već o socijalnoj naknadi koja će se plaćati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog fonda.

Nije otimačina za neradnike

     Nažalost, zbog prvotnog naziva „na­cionalna mirovina" u javnosti se stvorila zabluda pa su mnogi umirovljenici tu so­cijalnu potporu doživjeli kao otimačinu iz mirovinskog fonda za neradnike.

     No, nije riječ o nikakvim neradnicima, već zapravo o 20 tisuća starijih osoba, uglavnom žena iz ruralnih krajeva, koje su manje sudjelovale u plaćenom radu izvan kuće, radile su neprijavljene u poljo­privredi i domaćinstvu i nisu stekle uvjete za mirovinu. Opći uvjeti za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu su hrvatsko državljanstvo, starosna dob od najmanje 65 godina i prebivalište u Republici Hrvatskoj u neprekidnom trajanju od 20 godina prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava.

     Također, propisani su i dodatni uvjeti, tj. da osoba mora živjeti u kućanstvu u kojem su prihodi po članu obitelji niži od 800 kuna mjesečno. To znači da ako bračni par ima jednu mirovinu višu od 1.600 kuna, onaj/j bez mirovine ne ostvaruje pravo na ovu naknadu. S isplatama se kreće od 1. siječnja 2021. godine, a procjene su da će u sljedećoj godini za tu namjenu država trebati isplatiti 134 milijuna kuna, a godi­nu nakon toga 184 milijuna kuna. Važno je istaknuti i da će se iznos od 800 kuna usklađivati prema stopi promjene indeksa potrošačkih cijena jednom godišnje prema podacima     Državnog zavoda za statistiku, uz uvjet da je stopa veća od nule.

Zbunjujuća uloga HZMO-a

     No, ono što je zbunjujuće je da će od­luku o usklađivanju nacionalne naknade za starije osobe donositi Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osigura­nje, iako je riječ o socijalnoj potpori, a ne o mirovini. Također, SUH i MUH su tražili da HZMO ne bude javna ustanova nadležna za provedbu postupku i isplatu naknada, već da se nacionalne naknade za starije osobe trebaju voditi u sustavu socijalne skrbi, kroz centre socijalne skrbi.

     No, na kraju su SUH i MUH ipak prihvatili da se procedure i isplata vode preko HZ- MO-a, jer su predstavnici sustava socijalne skrbi na radnoj skupini otvoreno priznali kako su potkapacitirani i u nemogućnosti operativno voditi nacionalnu naknadu. No, zbog toga bi netko trebao i odgovarati, jer se upravo zbog te potkapacitarnosti sustava socijalne skrbi događaju brojni propusti.

Ništa od dostave poštom

     Iako će primjena ovog zakona pomoći tisućama siromašnih starica i staraca, što je svakako uspjeh i mali pomak na bolje, treba istaknuti i neke nedostatke koje predlagači zakona nisu htjeli ugraditi u ovaj zakon.

     Tako je odbijen i amandman Kluba za­stupnika stranke rada i solidarnosti da se promijeni članak 10. Zakona kojim bi se nacionalna naknada mogla dostavljati i putem pošte, a ne isključivo preko bana­ka. U amandmanu je naglašeno kako su korisnici nacionalne naknade uglavnom iz ruralnih područja, i to poglavito žene koje nemaju vlastita prijevozna sredstva te su siromašne i većinom žive na izolira­nim mjestima udaljenima i od lokalnog ili međugradskog prijevoza, daleko od bankomata, banaka ili pošta.

     Još ranije, tijekom savjetovanja s javnošću SUH je zatražio istu dopunu u zakonu, no odbijena je uz obrazloženje da je isplata preko banaka „tehnološki sigurniji način isplate od isplate u gotovom novcu, a ne smiju se zanemariti niti troškovi, jer bi omogućava­nje isplate naknade za starije osobe putem pošte opteretilo državni proračun". Dakle, s leđa države trošak treba prebaciti na pleća siromaha?! Tako će korisnici iz ruralnih dijelova Hrvatske morati nalaziti na­čina kako da dođu do svoje naknade. Pravo na dostavu mirovina poštom umirovlje­nima nakon 1. siječnja 2014., podsjećamo, ukinula je Vlada Zorana Milanovića i tadašnji ministar Mirando Mrsić, a ova Vlada nastavila je istu politiku, koja je preuzeta i u načinu isplate nacionalne naknade. Samo preko banke, jer banke moraju profitirati.

Bez imovinskog cenzusa

     Nije prošao ni drugi SUH-ov prijedlog, a to je da se omogući korisničko pravo i osobama starijim od 65 godina koji ispu­njavaju uvjete, a imaju sklopljen ugovor o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju, ali su pokrenuli sudski postupak za njegovo poništavanje zbog neodgovarajuće skrbi za uzdržavanu osobu.

     Tijekom rada na zakonu SUH je pred­lagao da se prihodovni cenzus odnosi na svakog pojedinca, a ne na obitelj, jer se ovako zanemaruje rodni aspekt siromaštva. Ipak, kako su brojni stručnjaci neoliberalnog svjetonazora inzistirali da se uvede i imovinski cenzus, uspjelo se samo s prihodovnim.

     Iako, dakle, ima nedostataka, donoše­nje zakona treba pozdraviti, jer će pomoći mnogim teškim socijalnim slučajevima da poprave, barem malo, kvalitetu svog života. Treba podsjetiti kako samo jedan posto starijih osoba prima zajamčenu minimal­nu naknadu (tj. stalnu socijalnu pomoć), pa je ovo ipak obuhvaćanje daljnjih dva posto. I to je nešto.

Igor Knežević